Okidač boje pepela

49. Spašena

NEKI LJUDI SU previše oštećeni da bi voljeli. Ostali baš zbog tog oštećenja i trebaju nekog da ih voli.

June je uvijek bila nešto između. Vukla je na jednu stranu, a žudjela za drugom. Njezina je oštećenost dosegla svoj vrhunac, a njezina je ljubav tada donijela odluku umjesto nje. Nije znala kako bi se njezina priča nastavila odvijati da nije bilo Sama.

Možda bi bilo lakše, mislila je. Možda bi se već davno pomirila sa smrti i učinila nešto nesmotreno poput Antoana, tjerajući Coltona da ju ubije. Možda bi se vratila u kuću Gavrana, otkrila svoje sposobnosti i potpunosti izludjela od njih. Nije mogla znati. Bila je sigurna jedino u to da je ovo bio jedini scenarij u kojemu joj je ostalo nešto što je mogla izgubiti.

Tako je toga dana sjela u avion s novim imenom, na putu za novom pričom. Stomak joj se počeo grčiti kada je avion poletio, ali Sam ju je čvrsto primio za ruku. To i njegov smiješak bili su dovoljno da shvati da će sve biti u redu.

Vjetar je sa sobom odnio sve loše ljude, loše odluke i priče iz prošlosti. Donosio je novi početak, a kao takav je bio daleko od idealnoga. Bila je to priča o dvije zaljubljene duše koje su pronašle jedna drugu, a sada su spremni izgraditi nešto ni od čega. Bez novaca i ideja, bez ikakvih odluka, ali potpuno spremni na bilo što što je budućnost mogla donijeti.

Sviđala joj se ta priča.

Vidjela je let aviona kao savršen epilog. Priča o June Aldred, djevojci koja nije postojala do prije osam godina, bila je duga i zamorna. Priča o članici bande s posebnim sposobnostima uvijek je bila popraćena suzama i tragedijom, pa čak i onda kada je proživljavala svoje najsretnije trenutke.

Nasmiješila se, razmišljajući o slobodi. Primila je Samuelovu ruku još čvršće, a zatim ga poljubila.

Vidjela je kako priča o June Aldred završava ovdje, zapetljana između usana i ruku, a obojana u dugu.