Osveta #1

1. poglavlje

PROŠLOST

Los Angeles, Kalifornija

Tipkala sam po laptopu dok je Sebastian pokraj mene neprestano bubnjao po svojim prokletim koljenima. Zadnjih sat vremena sjedimo u ovom autu i čekamo timski znak za akciju, a Sebastiana čekanje izluđuje. A mene, mene izluđuje on. Zadnjih 20 minuta sam ga pet puta upozorila da prestane s tim bubnjanjem, ali on kao da me ne čuje. Bio je u nekom svom svijetu.

Zaklopila sam svoj laptop, odbacila ga na zadnje sjedište, a onda se bijesno okrenula prema njemu.

„Hoćeš li jebeno prestati s time?" bijesno sam prosiktala kroz zube. On je samo slegnuo ramenima i nastavio dalje. Snažno sam ga uhvatila za ruku i izvrnula mu je na što je on ljutito uzviknuo.

„Oh, oprosti. Smeta li ti to?" upitala sam sarkastično.

„Dobro, koji ti je? Smiri se malo."

„Ne mogu se smiriti kada me izluđuješ."

„Mene izluđuje ovo čekanje!" rekao je ljutito i zagledao se u kuću na koju motrimo već sat vremena. Znam i razumijem ga. Mene također izluđuje čekanje, ali naredbe su bile jasne. Moramo samo čekati da se meta pojavi.

„Da, zaboravila sam. Ti si čovjek od akcije." On mi se nacerio, što je kod njega prava rijetkost. Sebastian je inače jako ozbiljan muškarac, predan samo svome poslu. Potpuno ga razumijem jer sam i sama bila redana svome poslu. Mi nismo znali što je zabava.

Bio je visok sto devedeset i jedan centimetar i imao je mišićavo tijelo što može zahvaliti konstantnom treningu koji imamo svaki dan. Osim toga, on stalno visi u teretani. Ako ne spava on je u teretani, ako ne jede on je u teretani ili kad je lijepo vrijeme, on trči. Imao je plavu kosu i plave oči. Njegovu ljepotu su narušavala dva ožiljka koja je imao na licu. Jedan se protezao od lijevog uha prema čelu i nestajao je u kosi, a drugi je išao od njegove donje usnice i zaustavljao se na ključnoj kosti. Taj se ožiljak većinom nije vidio jer ga je skrivala gusta brada. Ali unatoč tim ožiljcima, Sebastian je bio prekrasan muškarac. Zbog tih ožiljaka je izgledao još opasnije.

Zato ga neki od naših ljudi rado izbjegavaju jer ga se boje. Osim toga, prije dvije godine slomio je ruku jednom muškarcu iz našeg tima jer je ovaj dobacio krivi komentar kada ga je vidio da se smiješi. Sebastian je zaradio kaznu, Matt je zaradio slomljene kosti. Svima je najbolje kad mu se miču s puta.

Prema meni nije takav. Rekla bih da se voli šaliti samo sa mnom i samo meni pokazuje ove njegove rijetke osmijehe. Mislim da smo kliknuli od prve. Znamo se već osam godina. Prvi puta kada je stigao u Škorpion bio je potpuno izgubljen. Evan, naš glavni šef dao mi je zadatak da novake uvedem u posao i da im pokažem sve što trebaju znati. Ono što je mene iznenadilo je da je Sebastian već sve znao. Bahato mi je odgovorio da njemu ne treba jebena pomoć i da se zna snaći i sam. Poslije mi je Evan rekao kako je došao iz Washingtona gdje ima još jedno sjedište Škorpiona. Trebao mu je ovdje i poslije sam shvatila zašto je tome tako.

Bio je predam svome poslu. Ozbiljno bi se prihvatio svakog zadatka i sve bi rješavao u roku. Bez dodatnih pitanje. Odmah mi se svidio jer sam i ja bila takva. Jedina osoba koja je bila baš poput njega sam bila ja. Voljela sam svoj posao i slušala sam svaku zapovijed koju mi je Evan zadao. Može se reći da sam bila njegova desna ruka.

Sebastian i ja smo postepeno postajali prijatelji. Imala sam osjećaj kao da ga poznajem cijeli svoj život. Naravno, onaj život koji sada znam jer se starog niti ne sjećam. Dok on nije bio s nama, bila sam usamljena. Rijetko sam s kime razgovarala osim ako bi se radilo o poslu. Svi su mi smetali, ali kad bi zatražili pomoć uvijek sam bila spremna pomoći. To im nisam mogla odbiti. Evan mi je jednom rekao da cijeni kod mene tu vrlinu, ali da jednom moram naučiti kada prestati. Nikada nisam prestala niti ću ikada prestati pomagati ljudima. To mi je u krvi.