Osveta #1

20. poglavlje

„Mia, jesi li spremna?" Začula je tatu kako viče s dna stepenica pa je brzo navukla svoje gumene čizme i poletjela njemu u susret. Obožavala je vikende koje je provodila s tatom na jezeru gdje su lovili ribu. Nisu uvijek uhvatili ribu, ali kada jesu, oboje su bili jako sretni i ponosni. Kada bi i uhvatili nešto, dali bi ime toj ribi, a onda je pustili nazad u jezero. To je bila njihova zajednička stvar, tako su Mia i tata provodili vikende.

Tata joj se nasmiješio kada mu je prišla, a onda su oboje izašli van i ušli u auto. Žena crvene kose je stajala na vratima i mahala im dok su se udaljavali od kuće. Mia se cijelim putem smiješila. Kada su stigli, izvadili su sve što im je bilo potrebno za hvatanje ribe. Mia je obožavala školu, to svi znaju. Voljela je učiti i čitati knjige. Svaku knjigu bi progutala u trenu, ali obožavala je i vikende koje je provodila sa svojim tatom. Svake subote su dolazili na jezero gdje su se njih dvoje zabavljali. Raširili bi veliki šator gdje bi proveli noć, a onda su se slijedeći dan u kasno popodne vraćali kući. Tata i Mia su jednostavno obožavali dolaziti na ovo prekrasno mjesto. Mia je bila tatina mezimica, tatina princeza. Neki u školi su je zvali razmaženom, ali se ona nije obazirala na to. Ona je voljela svoga tatu svim svojim srcem i znala je da i on voli nju.

„Spremna, Mia? Idemo postaviti šator." Mia je veselo pljesnula rukama, a onda pomogla tati postaviti šator. Tata je pjevušio dok je to radio. Tata je uvijek pjevušio kada bi nešto radio. Mia ga je obožava slušati. Kada je zapjevao Come together od Beatlesa, zapjevala je skupa s njime. To je bila njihova najdraža pjesma.

Nakon postavljanja šatora, izvukli su svoje štapove za pecanje i približili su se jezeru. Mia je zabacila udicu daleko u jezero i štap je naslonila na kuku koja ga je držala. Ona i tata su sjedili i samo čekali. Usput su čavrljali o školi i njegovom poslu.

Prva riba je zagrizla za njezin mamac pa je brzo uzela štap i počela ga navlačiti. Uskoro je riba bila pred njenim licem.

„Bravo, dušice. Velika je. Kako ćemo je nazvati?"

„Neka ovoga puta bude Belle", rekla je Mia. Riba se još uvijek koprcala pa ju je Mia skinula s udice i ponovno je pustila u jezero. Tata ju je ponosno potapšao po ramenu te je ponovno sjeo i čekao da njemu zagrize riba. Mia je zabacila svoj štap i ponovno ga odložila. Zagledala se u jezero, a onda je u daljini ugledala poznate planine. Namrštila se.

„Ovo mjesto mi je poznato", rekla je tiho. Njezin tata se nasmiješio i odmahnuo glavom. Njegove zelene oči su zasvijetlile od radosti.

„Pa naravno da ti je poznato, dušice. Ovdje dolazimo svakog vikenda." Mia se i dalje osvrtala oko sebe, a onda je u daljini vidjela još nešto što je prepoznala.

„Ono u daljini je rijeka Colorado. Onda ovo mora biti jezero Austin. Rijeka Colorado se ulijeva u jezero."

„Mia, jesi li dobro?" upitao je tata zabrinuto. Stao je pokraj nje i zagledao se svojim zelenim očima u nju. Mia ga je pogledala i odjednom više nije bila osmogodišnja djevojčica nego odrasla žena.

„Ja poznajem ovo mjesto. Rođena sam u Austinu", rekla je Mia uzbuđeno. Tata se još više namrštio te se spustio niže kako bi bio u ravnini Mije. Njezin tata je bio prekrasan, to je uvijek govorila. Imao je kratku vojničku kosu smeđe boje i zelene oči koje su uvijek sjale kada je bio sretan ili uzbuđen, ali toga sjaja nije bilo. Sada je bio zabrinut. Za mene, pomislila je Mia. Ali zašto je bio zabrinut? Ovo su bile jako dobre vijesti.

„Dušice, jesi li sigurna da si dobro? Hoćeš li da se vratimo?" Mia je odmahnula glavom i još jednom se osvrnula oko sebe. Poznate planine, jezero i grad koji se nazirao u daljini. Mia je to sve poznavala i zbog toga je bila neopisivo sretna.