Osveta #1

9. poglavlje

Izašla sam van na terasu kako bih udahnula malo svježeg zraka. Zagledala sam se u ocean i duboko udahnula. Glava me je užasno boljela i imala sam osjećaj da će svaki trenutak eksplodirati. Jutros sam se probudila u šest sati i nisam htjela ponovno zatvoriti svoje oči jer sam se bojala kako ću nastaviti s noćnom morom koja me je i probudila. Gabriela sam ostavila gore da spava, a ja sam hitno morala van. Vriskovi u glavi mi nisu dali mira. Htjela sam otići na trčanje kako bih se smirila, ali jednostavno nisam mogla. Glava će mi svaki tren eksplodirati, a oni vriskovi koji su me probudili još uvijek ne prestaju. To nisu bili vriskovi sreće, nego agonije, boli, netko je tražio pomoć, ali nisam bila sigurna vrište li zbog mene ili vrište da im ja pomognem. Još uvijek nisam znala jesam li ja krvnik ili pomoć koja im je toliko potrebna.

No među svim tim glasovima, jedan se uvijek isticao. Isti onaj nježan glas koji me noćima prati u snu. Taj glas mi je sada govorio kako će sve biti u redu, kako će sve brzo završiti. Ali ne razumijem, što je to što će brzo završiti? I zašto da ne brinem? Naravno da brinem, pogotovo jer u tolikim glasovima nisam razabrala niti jedno lice. To su sve bili ljudi bez lica.

Što god da mi je Škorpion ubrizgao u vene, stvara mi veliku agoniju i prokletu glavobolju. Postajale su učestalije nego inače i neizdržljive su. Voljela bih znati kako se Nick nosio s njima. Voljela bih znati kako se Sebastian nosio s njima. Samo da mi je blizu, ali on je tko zna na kojem kraju svijeta. Svakim danom mi sve više nedostaje. Toliko mi nedostaje da ponekada ne mogu niti disati.

Ponekad mi i on dođe u san. Sanjala sam sve one naše godine koje smo proveli u Škorpionu. Ali ne na zadatcima, nego u teretani, u dvorani gdje smo igrali košarku i nogomet. Svakodnevno smo jednom drugome nešto podvaljivali i uvijek smo pravili gluposti. Ali naravno, za to nitko nije znao, pogotovo Evan. Da je znao, Sebastian i ja bi dobili oštru kaznu i sigurna sam kako bi jedno od nas bilo premješteno. Zato smo naše šale radili u tajnosti. Sebastian je s drugima uvijek bio ozbiljan i kao što sam već rekla, svi su ga se bojali, ali kad god se nađe nasamo sa mnom, on je potpuno druga osoba. Čak se ponekada nasmiješi što mu preobrazi cijelo lice. Sebastian je poznat po tome što se ne smiješi i svi si ga smatrali krutim i opasnim. Jedino sam ja uspjela zaviriti u pravog Sebastiana. Želim svoga brata nazad.

Razmišljanje o Sebastianu mi je samo povećalo glavobolju pa sam se laktima naslonila na ogradu terase i uhvatila se za glavu. Počela sam lagano masirati sljepoočnice kako bih si malo olakšala bol.

„Što radiš? Jesi li dobro, Mia?" Začula sam Gabriela iza sebe, ali se nisam okretala prema njemu. On je stavio jednu ruku na moja leđa dok je drugom zaustavio moju masažu.

„Jesi li dobro?" ponovno je upitao. Odmahnula sam glavom te sam se uspravila kako bih ga pogledala. Njegove zelene oči su zabrinuto gledale u mene.

„Glava me užasno boli. Imam osjećaj kao da će eksplodirati."

„Dođi unutra, pomoći ću ti."

„Ne želim te opterećivati, Gabriele." Uhvatio me je za ruke te je odmahnuo glavom.

„Ti mi nisi opterećenje, Mia. Volim se brinuti za tebe. Dopusti mi da se pobrinem za tebe." Skoro sam zaplakala zbog njegovih riječi pa sam ga pustila da me povede unutra. Posjeo me je na stolicu. Dodao mi je jednu tabletu i čašu vode pa sam to sve brzo popila. Zatvorila sam svoje oči kada je stao iza mene i počeo s laganom masažom moga vrata i sljepoočnice. Na tren sam se zabrinula da će mi vidjeti tetovažu jer mi je kosa bila podignuta u neurednu punđu, ali sam se opustila kada sam se sjetila da sam je pokrila jučer nakon tuširanja. Oko te proklete stvari uvijek moram voditi računa. Ne želim da netko vidi moju tetovažu. Dok ne uštedim nešto novaca kako bih je mogla laserski skinuti, puder za pokrivanje će biti dobar.