Osveta #1

33. poglavlje

„Koji vrag misliš da radiš?", vikao je Sebastian na mene. Znala sam da ga ne mogu smiriti kada se Sebastian počne ljutiti zato sam prekrižila ruke preko prsa i samo zurila u njega. Znam da će ga i to razbjesniti, ali ja sam se znala nositi sa bijesnim Sebastianom. Puno puta sam ga vidjela bijesnog.

Ono što nisam očekivala da će me tako brzo otkriti. Kako sam mogla biti tako glupa i dati Gabrielu onaj dosje pred Sebastianom? Nitko nije znao za njega osim nas dvoje. I nitko nije znao za moju tajnu pećinu osim nas dvoje i Deana. Bila sam tužna, slomljena i ljutita na samu sebe zbog svega što se dogodilo. Nisam mogla podnijeti to što me Gabriel možda još uvijek mrzi i zbog toga sam morala predati onaj dosje o njegovom ocu. Morala sam mu pokazati istinu jer me nije htio slušati dok sam bila zatvorena.

Zašto sam to uopće napravila? Da ublažim svoju krivnju? Da, možda, ali učinila sam i to da ublažim Gabrielovu mržnju prema meni.

Ovih dana ga nisam vidjela, a onda sam se iznenadila što sam ga vidjela danas u zalogajnici. Ni sama ne znam zašto sam odlazila ondje ovih dana jer sam mrzila to mjesto i malo sam mrzila Bena zbog toga što mi je dao otkaz. To je nešto preko čega neću tako lako prijeći.

Gabriel je sjedio za šankom i pio kavu dok mu se konobarica pokušavala nabacivati, ali on je cijelo vrijeme gledao u mene. Oblilo me je veliko zadovoljstvo jer je potpuno ignorirao konobaricu koja je bila ljutita zbog toga. Skoro sam se počela smijati zbog toga, ali sam se nekako uspjela zaustaviti.

A onda sam otišla do njega. Ne znam što mi je bilo u tome trenutku, ali morala sam sjesti pokraj njega i pričati s njime. Još uvijek se sjećam njegovih prekrasnih riječi kada sam ga upitala jesmo li zaljubljeni. Negdje u dubini njegove duše i njegovog srca, još uvijek postoji ljubav za mene. I skoro sam se rasplakala ondje jer je Gabrielu još uvijek stalo do mene.

Ali znam da ne možemo biti zajedno. Izgleda da nismo bili toliko suđeni koliko sam ja to mislila.

Željela sam obaviti ovaj svoj tajni plan bez njih, a onda otići zauvijek iz ovoga grada. No, kao što sam rekla, nisam očekivala da će me Sebastian otkriti tako brzo zbog moga velikog propusta. Ne želim ih u ovome. Želim da budu na sigurnome. Sva trojica. Znam koliko su se brinuli zbog mene ovih dana, ali ja sam im morala lagati. Morala sam to učiniti. A sada mi više ne vrijedi lagati.

„Morala sam to učiniti", rekla sam mirno. Sebastian je raširio svoje oči jer nije mogao vjerovati što sam upravo rekla. Znam koliko ga je boljelo kada sam se probudila u onom krevetu i kada sam rekla da se ničega ne sjećam. Još uvijek mi u mislima stoji slika njega slomljenog. Izgledao je kao da je izgubio sve što je imao u životu. Tada sam se i ja osjećala tako jer sam lagala muškarcima do kojih mi je toliko stalo.

„Oh, ona je to morala učiniti!", rekao je sarkastično. Odmahnuo je glavom i svoji plavim očima me strijeljao. Da je mogao, iskopao bi rupu na mome čelu samo svojim pogledom.

„Da si mi odmah jebeno objasnila što radiš. Probudila si se i odlučila nam lagati. Koji je tebi vrag?"

„Prestani jebeno vikati na mene!", vikala sam sada i ja. Mrzila sam što smo se svađali. Nas dvoje smo se rijetko svađali, ali brzo bi se pomirili. Sada sam ga jako povrijedila i nisam sigurna da li će ikada prijeći preko ovoga.

„Nema jebene šanse! Objasni mi koji kurac radiš!"

„Nisam vas željela povrijediti. Morala sam to učiniti. Ne želim vas u ovome."

U čemu to?", začula sam glas svoga brata iza sebe. Na tren sam se ukočila, a onda sam se okrenula prema njemu. Moj brat. Još uvijek ne mogu vjerovati da je Dean moj brat. Taj dan kada sam se probudila, imala sam osjećaj da sam se probudila iz najduže noćne more. Sjetila sam se svega. Svojih roditelja, svoga brata i svega što se dogodilo na dan kada sam oteta. Nekih sitnica još se uvijek ne mogu sjetiti, ali onoga najvažnijeg sam se sjetila.