Osveta #1

15. poglavlje

„Kako se osjećaš, Mia?" Zastala sam usred koraka i pogledala Deana. Otkako sam ušla u njegov ured počela sam šetati kao luda. Radim to zadnjih pet minuta i ovo je prvi puta da je on ustvari progovorio. Očito je želio da ja prva počnem pričati, a ja nisam znala odakle bih krenula. Bilo je toga previše.

„Kako se osjećam?" Ponovila sam njegovo pitanje, a onda ponovno počela šetati. „Sada sam dobro. Zadnjih par dana sam proživljavala pravi pakao. Još uvijek se probudim usred noći misleći kako Gabriel nije pokraj mene."

„Bilo te je strah da ćeš ga izgubiti. Tvoji osjećaji su razumljivi."

„Nije me bilo strah, ne. Bila sam prestravljena. Kada je taj poziv došao onako kasno, znala sam da se nešto dogodilo. Mislila sam da ga više nikada neću vidjeti." Zastala sam kako bih duboko udahnula. Imala sam osjećaj da sam ovo sve pričala bez daha. Obrisala sam suzu koja mi se spustila niz lice pa sam napokon sjela preko puta Deana. On je mirno sjedio i promatrao me.

„Sigurna sam da ti je on sam do sada rekao da je dobro i da će biti dobro. Ne želiš da ti ni ja sada to govorim."

„Svi mi to govore, Dean. I sama sam svjesna toga. Gabriel je dobro i ponovno je sa mnom. Samo teško je znati da sam ga mogla izgubiti tako lako i brzo."

„Razumijem te. Tvoj strah je opravdan. Gabriel je bio netko tko je ispunio tvoj usamljeni život. To su tvoje riječi."

„Pa to je bila istina."

„Ne kažem da nije istina. Vidim koliko si se promijenila za ovo vrijeme koje dolaziš kod mene. A poznajem te, Mia. Jako dobro sam te upoznao. Ne spavaš, a trebala bi." Kimnula sam glavom jer ima pravo. Moje noćne more su sve gore. Zaspem umorna i bez snova, ali ujutro se ružni snovi ponovno vraćaju. Uvijek pred sobom vidim Gabriela kako pada u lokvi krvi, a onda bi se slika promijenila i opet bih vidjela onu crvenokosu ženu koja vrišti i muškarca smeđe kose kako moli za milost. No noćas je san bio drugačiji, mirniji.

„O čemu sada razmišljaš?"

„O svom snu. Promijenio se."

„Što se točno promijenilo?" Promeškoljila sam se na kauču i zagledala se u fascikl koji je bio u njegovom krilu. Mislima sam se vratila u svoj san.

„Imala sam možda deset godina u svom snu. Igrala sam se s plavokosom djevojčicom koja je bila možda dvije godine starija od mene. Bila mi je susjeda i poslije ručka bismo se uvijek igrale vani. Postojala je neka šuma iza jedne kuće. Odlazile bismo tamo gdje je bila kućica na drvetu. To je bilo naše utočište. No onda bi došao taj jedan dečko koji bi našu igru prekidao. Bio je stariji od nas možda pet, šest godina. Nikada mu ne vidim lice, ali pamtim njegov smijeh. Imao je stvarno zarazan smijeh. On je bio dobar dok su njegovi prijatelji bili prava noćna mora. Taj dečko ih je morao tjerati kako bi nas ostavili na miru."

Podignula sam pogled prema Deanu kojemu su oči potamnile dok me je mirno slušao. Lagano je kemijskom lupao po fasciklu. To je bila prva večer gdje sam mirno zaspala i probudila se odmorna. Prva večer gdje nisam imala noćne more zbog kojih me je strah ići spavati. Čak sam se probudila poslije Gabriela što me je iznenadilo. Ali naravno, glavobolja jutros nije izostala. Kao što se i sada opet vraća. Nisam bila sigurna kako ću danas odraditi tečaj samoobrane, ali nekako sam uspjela. Srećom pa poslije sastanka idem kući jer moja glavobolja postaje sve nepodnošljivija.

„To je stvarno nešto novo", rekao je Dean nakon nekoliko trenutaka tišine. Kimnula sam glavom. Definitivno je bilo nešto novo. To je bilo nešto iz moga djetinjstva što su mi izbrisali. Polako sam se počela prisjećati, ali to dolazi stvarno sporim tempom.