Osveta #1

29. poglavlje

Mia

Svuda oko mene je bila tama, a zujanje i lupanje nije prestajalo. Nisam znala gdje sam i odakle ti naporni i bolni zvukovi dolaze. Sve me je boljelo. Osvrtala sam se oko sebe kako bih našla nešto ili nekoga, ali uvijek bih udarila u tamni zid. Počela sam se plašiti ove tame. Pobogu, gdje sam? Želim van. I želim da ova tupa bol prestane. Što se događa?

Odjednom sam začula nekoga kako me doziva. Osvrtala sam se oko sebe kako bih pronašla taj glas, ali i dalje sam bila sama u ovome mraku. Glas mi je bio poznat. Tako nježan, tako bolno poznat. Moja mama me je dozivala, ali je ja nisam mogla pronaći.

„Mama", vikala sam. Glas mi je bio promukao, a grlo suho kao da sam danima bila bez vode. Nakašljala sam se i ponovno zazvala svoju mamu. Panično sam počela šetati po ovome mraku kako bih je pronašla. Suze su mi padale niz lice. Želim je pronaći jer više ne mogu podnijeti da budem sama.

„Mama, gdje si?", upitala sam kroz suze. A onda se ona pojavila par metara od mene. Bila je tako prekrasna u bijeloj haljini i crvene kose podignute u neurednu punđu. Nasmiješila mi se i rukom me pozvala da joj priđem.

„Dođi, dušo. Tata i ja te čekamo." Kimnula sam glavom i krenula prema njoj, ali svakim mojim korakom naprijed, mama se udaljavala sve više. Počela sam još više paničariti. Zašto joj se ne mogu približiti? Zašto je ne mogu dotaknuti? Želim zagrliti svoju mamu i više je nikada ne pustiti.

„Mia", začula sam drugi glas. Bio je to muški glas. Još netko koga sam dobro poznavala. Zastala sam i pogledala ulijevo gdje je stajao Sebastian, a malo dalje iza njega Gabriel. Sebastian me je dozivao k sebi dok mi se Gabriel mirno smješkao. Ovo nije mogao biti Gabriel. Gabriel me sada mrzi i više mi se ne smješka onako kako ja to volim. Sada me gleda samo s mržnjom. Njegova ljubav prema meni je potpuno nestala.

„Crvena, dođi k meni. Vrijeme je da odemo kući." Krenula sam prema Sebastianu, ali sam zastala kada sam ugledala mamu u bijelome kako me poziva k sebi. Bila sam na raskrižju. Nisam znala kome da odem. Ali nisam niti dugo razmišljala. Mamu sam dugo htjela vidjeti i s njome sada želim biti.

„Dođi, dušo. Želim da budeš sa mnom, tatom i sa svojim bratom. Vrijeme je da opet budemo obitelj." Kimnula sam glavom. Pogledala sam u Sebastiana koji je odmahivao glavom. Pružio je ruku prema meni. Želio je da dođem k njemu. Pogledom sam mu govorila da mi je žao što ga ostavljam. Moja obitelj me sada treba, a ja njih trebam.

Iza njega, Gabriel se i dalje samo smiješio i gledao u mene. Nije rekao niti riječi. Željela sam da zna da mi je jako žao što sam ga uništila i da ga volim. Željela sam da zna kako ću ga uvijek voljeti bez obzira na sve. Ja sam se pomirila sa svojom sudbinom.

Krenula sam prema mami i ovoga puta sam se našla na pola puta do nje kada me je pogodio snažni val. Poslije me je zaslijepila velika svjetlost koja je produbila moju bol. Zastenjala sam.

„Mia, probudi se", začula sam Sebastiana. Počela sam polako otvarati svoje oči, a onda sam ih brzo zatvorila kada sam osjetila oštru bol u sljepoočnicama. „Hajde, znam da možeš. Tu sam, pokraj tebe." Pokušala sam još jednom i otvorila ih, ali je sve bilo zamagljeno. Vidim Sebastiana ispred sebe, ali mu ne mogu vidjeti lice. Stiskao me je za ruku i izdahnuo je od olakšanja kada sam otvorila svoje oči. Par puta sam zatreptala kako bih razbistrila vid. Ležala sam na nečemu tvrdom. Osvrnula sam se oko sebe i shvatila da sam u ćeliji. Zatvorena sam. Ono je bio samo san.

Što mi se onda dogodilo?

U mome vidokrugu mi se opet pojavio Sebastian. Bio je vidno zabrinut za mene. Oči su mu se sjajile dok me je promatrao. Pomilovala sam ga prstima po bradi. Zašto je on sa mnom u ćeliji?