Osveta #1

18. poglavlje

„Mia, jesi li tu?" čula je nekoga kako viče. Provirila je iz svoga skrovišta i pogledala dolje. Plavokosa djevojčica je gledala prema njoj, ali nije joj mogla dobro vidjeti njezino lice zbog sunca koje je piljilo u nju.

„Dolazim gore", rekla je i počela se penjati po stablu na kome je bila kućica. Tu kućicu je sagradio Mijin tata još dok je imala četiri godine. Oduvijek se voljela penjati po stablima i ići u visine. Zato je on izgradio ovu kućicu na stablu koje je bilo utočište dvjema djevojčicama. Uvijek bi se sakrivale gore kada bi željele biti nasamo. Plavokosa djevojčica je sjela pokraj Mije.

„Opet te je naljutio?" Mia je kimnula glavom i frustrirano izdahnula. Nije mogla niti pričati o njemu.

„Nemaš pojma koliko."

„To što je on stariji ne mora značiti da je i pametniji. Ti si genijalka, Mia." Mia se malo opustila i nasmiješila se. Proljetni vjetar je zapuhao i odnio jedan pramen njezine crvene kose na njena usta. Odmaknula ga je iza svoga uha.

„Što kažeš da nas moja mama odveze u kino, a poslije toga odemo na sladoled?"

„To je dobra ideja. Idem samo javiti mami." Dvije djevojčice su se brzo spustile sa stabla i otišla svaka svojoj kući. Mia je začula svoju mamu kako pjevuši pjesmu od Beatlesa. Hey Jude joj je uvijek bila najdraža. Mia ju je neko vrijeme samo slušala kako pjeva, a onda se napokon trgnula. Njezina će je prijateljica dugo čekati ako se brzo ne pokrene.

„Mama", zazvala je Mia. Crvenokosa žena se okrenula, ali postajala je sve dalja i dalja. Mia je vikala da se vrati, ali sve se brzo zamutilo.

Začula sam dvije različite skladbe negdje u daljini. Polako sam otvorila svoje teške kapke, a onda ih brzo zatvorila kada me je svjetlost udarila u oči. Očito je da nisam navukla zastore prije nego sam otišla u krevet. Glazba se i dalje nastavila, a ja nisam znala što se događa. Nisam znala ni gdje sam.

Ponovno sam otvorila svoje oči i pogledala na noćni ormarić pokraj mene. Dva mobitela su svirala, a onda sam se sjetila. Jutros kada sam legla u krevet navila sam alarm na svome i Gabrijelovom mobitelu. Nisam opet željela zakasniti na posao. Ili u mom slučaju, uopće otići na posao.

Gabriel se pokraj mene promeškoljio pa se okrenuo na drugu stranu.

„Ugasi to", rekao je promuklo. Malo sam se pridignula i ugasila alarme na našim mobitelima. Raširila sam svoje oči kada sam shvatila da sam spavala samo dva sata. Dva jebena sata! Kako ću ja izdržati danas na poslu pogotovo jer znam da će Emily biti tamo. Trebat će mi snage koje trenutačno nemam.

Polako sam se ustala iz kreveta i oteturala do kupaonice. Glava me je ubijala. Mamurluk i moje uobičajene glavobolje definitivno nisu bila dobra kombinacija. Tko pobogu ide van usred radnog tjedna? Mi, tko će drugi.

Ignorirala sam svoj blijedi pogled u ogledalu pa sam stala pod hladni tuš. Trebalo mi je hitno buđenje. Imala sam sat vremena dok ne odem na posao i morala sam se probuditi. Nadam se da će mi hladan tuš pomoći. Uzela sam gel za tuširanje i počela ga nanositi na sebe dok su moje misli lutale.

Unatoč tome što me sada glava boli i što prijeti da će eksplodirati, stvarno sam se zabavila jučer. Moj lažni rođendan nije mogao biti bolji. Nisam željela nikome reći za njega jer ne slavim rođendane, pa barem stara ja nisam slavila jer naravno, ne znam kada mi je rođendan, ali Gabriel me je očito uhvatio. Još uvijek ne znam kako je saznao, ali drago mi je da je. Proslavila sam svoj lažni rođendan bolje nego što bih mogla zamisliti. A najvažnije od toga svega je da sam bila s ljudima koje volim. Bez njih bi moj rođendan bio sranje kao onaj prošle godine koji sam provela sasvim sama.