Ne pričamo o nama

Prvo poglavlje

Stanje u mojoj ulici je mirno. Osim zraka sunca koje su zapekle prirodu i staklo prozora sobe ništa drugo se ne čini drugačijim nego inače. Tapkam  po parketu sobe u potrazi za  opremom za spašavanje. Ne zavaravam se mirnoćom  ulice, nekoliko kilometara dalje odavde, događa se jedna tortura koja mi ne dopušta živjeti i disati  kako sam naviknula. 

Do nedavno sam vodila normalan, svakodnevni, dosadni život. Radila sam svoje mirne, svakodnevne stvari; hodala sam mirno ulicama i vodila razgovore s nekolicinom ljudi, ne računajući na ljude koje poslužujem svaki dan. Svi su znali čija sam i kakva mi je prošlost, ali nikada se nitko nije zanimao za nju kao ovo ljeto.

Prije nego što se pojavim u javnosti, ponovim proces na ogledalu kakav sam radila jučer i sve one dane otkako je zadiranje u moj život počelo. Stavim sunčane naočale i sakrijem glavu crnom šiltericom. Na ogledalu sam neprepoznatljiva, kosu sam vezala u rep i sakrila lice od tuđih, radoznalih pogleda.

Parkiram svoju polovnu korsu na jedino slobodno mjesto na parkingu. Ručni sat  pokazuje da mi je preostalo šest minuta, sasvim dovoljno da se neprimjetno spustim kamenim stepenicama ulice koja je dobila ime po slavnom imotskom pjesniku – Ujeviću.

Ubrzam preko dugog parkinga i spustim se niz ulicu. Danas je nešto mirnije   nego što je jučer bilo, putem srećem samo turiste i Maltezericu koju šeće njena vlasnica, istražuje  svojom njuškom, primijeti mene i pogleda me tim svojim slatkim crnim okicama. Trepne i ubrzo  pažnju privuče na nešto drugo – daleko zanimljivije od mene.

Bar sa životinjama nemam problema, one nisu napasne na ulicama poput ljudi, ne potežu za rukav kako bi čuli neku novost od mene.

Na kratko se osvrnem na svijet oko sebe. Sve se promijenilo u mojem gradiću.  Sve se pretvorilo u navijačke boje. Od automobila na kojima se jedva vidi prava farba do ulica sa kojih vise sa svih strana navijački rekviziti.

Od mojeg postojanja u gradiću se nikada nisu događale zanimljive stvari. Ljudi su svoje vrijeme provodili po domovima i vodili mirne, obiteljske živote. U mjesec dana u ulice i ljude se uvuklo nešto nalik ludilu. Ljudi izlaze vani , razgovaraju jedni  s drugima, vole jedne druge  i zaboravljaju na sve probleme u koje smo uvučeni. Nitko ne razmišlja o starcima koji kopaju kontejnere, djeci koja idu gladna na spavanje, nezaposlenosti i mladim ljudima koji  sele i odlaze u neke bolje krajeve.

Nogomet  je zarobio ljude i  uvukao ih u svoju mrežu sreće .

Nitko ne priča o ničemu  osim o;  svjetskom prvenstvu, golovima, pobjedama, a koliko sam uspjela vidjeti preko televizora, puno je pobjeda u pitanju. Ne pratim nogomet, ali u ovih mjesec dana koliko traje natjecanje, bila sam primorana da  gledam i slušam sve što je povezano s tim sportom.

Skrivanje od ljudi po ulicama prestaje dolaskom do vrata radnog mjesta. Kafić u kojem radim dobio je ime po Ujevićevoj  pjesmi Notturno, moj šef veliki ljubitelj njegovih stihova posvetio je prostor  upravo njemu. Na zidove je objesio pjesnikov portret i ispisao ih stihovima. Prvobitni plan bio je napraviti mjesto na kojem bi se okupljali umjetnici koji vole dobru poeziju, sastajali bi se navečer i družili. Nešto kasnije pretvorio se u tipični lokalni kafić, a stihovi su vrlo brzo zamijenjeni pivom.

I danas je pun, ljude još drži sinoćnja pobjeda protiv Engleske pa su je odlučili proslaviti i prepričati baš u njemu. Imotski je postao  mala oaza za novinare širom države, mediji nas opsjedaju svakodnevno, upadaju u naše domove i ispituju o Antonu. Nitko ne želi pričati, bezobzira koliko informacija o njemu znali. O Antonu Rosu se ne priča.

Ubrzam korakom put skladišta kako bih se u miru presvukla. U prolazu dobivam par brzih pogleda i došaptavanja.  Crkveno zvono u blizini odzvanja dva puta što znači da  smjena počinje. Danas me osim posluživanja očekuje i mnogo onih potezanja za rukav o kojima sam pričala. Za njih nisam spremna.