Ne pričamo o nama

Drugo poglavlje

( Novi dan - novo poglavlje. Ja ću uredno postavljati, a na vama je ostatak posla. Komentirajte i glasajte i to je sve što tražim od vas. Čitamo se sutra.)

Kazaljka  na satu je odavno prošla brojku dvanaest. Kafić se ispraznio, samo na terasi sjedi ekipa od četiri muškaraca i kako vidim nemaju odlazak u planu. Ne poznajem ih, pretpostavljam da su bili u prolazu i odlučili se zapiti u Notturnu, tako da provokativnih pitanja i zadiranja nema za sad.

Krepana sam, zijevam i masiram bolna stopala na stolici. Ne mogu više, želim zaključati i što prije se uvući u krevet. Popodne i navečer je bilo krcato, šef će biti zadovoljan, otkako je počela nogometna groznica kafić zarađuje kao nikad prije.

Protegnem se preko šanka i dohvatim daljinski znajući da neću ništa pametno pronaći na televizoru, ali moram si nečim zaokupiti ovo vrijeme. Dočeka me repriza serije dva i pol muškarca, bolje išta nego ništa.

„Hajdemo napraviti plan i potjerati ih."

Lijeno maknem pogled s ekrana na Jakove oči. Ispravim se i poravnam zgužvanu kecelju. Isto ne pomaže da izgledam bolje. Jakov i ja smo trenutno nebo i zemlja. On cijeli uredan i mirišljav, ja neuredna i smrdljiva. Kosa mi se odvezala iz repa i strši okolo, a ostatku da ne pričam. Baš je sada morao naletjeti. Zašto je to uvijek tako? Kada se lijepo sredim i našminkam(nekad i za njega) nikada ne dođe, ali kad sam uglavnom ovakva onda je uvijek tu negdje blizu.

„Imaš li nešto u mislima? Pretvorila sam se u uho."

Moja me tiha patnja pozdravi pa sjedne na visoki stolac pored šanka. Ne mogu skrenuti pogled s njegovih crta lica. Crna kosa, uredna bradica, bijeli zubi, osmijeh, san svake djevojke. Jakov je jedan od rijetkih normalnih tipova u gradu, ne vozi kao luđak na cesti i ne sluša lošu glazbu. Vrijeme provodi na studiju za veterinu, volontira u azilu za životinje i voli duge šetnje plažom . Šalim se, nije baaaš takav. Ne znam što radi u slobodno vrijeme, ne istražujem ga. Ne toliko, ali mogu reći sa sigurnošću da je pravi izbor za dečka.

A ja sam zacopana u njega...oduvijek. Ne postoji netko tko nije zaljubljen u Jakova. I moja mama svaki put uzdahne kada nekako dođemo na temu obitelji Padrov i njihovih sinova. Svi od reda su pristojni, školovani i dobri ljudi. Jakov je dvije godine stariji od mene, sretala sam ga po školskim autobusima i gradu, onda je otišao na veterinu u Rijeci i naši susreti sveli su se samo na ljetno vrijeme i ovaj kafić, a u kafić dolazi tužno vrlo malo.

„Nemam, zato i kažem se ti i ja dosjetimo neke ideje."

Lijepo zvuči kada ti i ja dođe skupa u paketu iz njegovih usta. Mogli bismo on i ja svašta, samo kad bi on htio i samo kad bih ja bila malo manje retardirana.

„Razmišljala sam o gašenju struje, ali nisam sigurna koliko je to sigurno."

„To nikako nije dobra ideja."

Sad slijedi onaj dio kad mi glava leti okolo jer sam nervozna i jer više nemam što reći. Zato mu ponudim rečenicu koju sam danas nebrojeno puta rekla: „Što želiš popiti?"

„Ma ne, ne želim da postanem jedan od onih kojih se želiš riješiti."

„Što ti pada na pamet? Za razliku od ekipe vani, ti se možeš pohvaliti pristojnošću." Ne želim prepričavati njihove psovke i zviždanje kako koja djevojka prođe.

Okrene se na terasu i zvukove glasne ekipe. „Nisi čula kakve ja psovke izgovaram " , zazvuči opasno. Mislim da samo pokušava folirati opasnost.

Ma nema šanse.

Prasne od smijeha čuvši što je jedan od njih viknuo. Ja za razliku od njega ostanem ozbiljna, tako sam naviknuta na sve to da me više ništa ne može zgroziti.