Ne pričamo o nama

Sedmo poglavlje

Zavjese na prozoru su navučene i skrivaju moju mamurnu glavu od jutarnje svjetlosti. Sobu je prekrio mrak, tek nekoliko zraka sunce uspjelo se uvući u sitne rupe koje tkanina zavjese nije mogla sakriti.

Ležim na krevetu, ispod glave nemam ništa jer je jastuk u neko doba noći pao na pod i ja nisam imala snage da ga vratim. Jedini znak da u mojoj glavi još stoji nešto je ta tupa bol od sinoćnjeg vina.

Boca crnog vina je prazna nekuda po podu. Sinoć sam se ušuljala u kuću, na prstima kako mamu ne bih probudila. Prvo što sam napravila jest da sam se otuširala i zgrabila bocu vina iz hladnjaka. Ušla sam u sobu, otvorila balkonska vrata, sjela, otvorila je i počela piti. Nije mi trebala čaša, nagnula sam bocu misleći da će mi pomoći u zaboravu.

Plakala sam i pila. Postoji li nešto gore od ta dva čina u isto vrijeme? Osjećala sam se jadno pa sam tu jadnost pokušavala sakriti vinom. Pogrešna pretpostavka, alkohol nikada ne može prekriti jadnost, tek kada malo alkohol udari u glavi, shvatiš da jesi jadan i zaplačeš. U mojem slučaju alkohol mi je samo omekšao emociju pa sam plakala puno više nego inače.

Očekivala sam da će mi biti loše nakon njegove pojave, ali ovoliko ne. Pet godina nakon odlaska, jedno jutro sam se probudila i shvatila kako u meni nema ničega što pripada Antonu. Pet godina mi je trebalo! Tad sam bila sigurna da je sva silna ljubav koju sam imala nestala i kako napokon mogu početi iznova živjeti. Vjerovala sam da je došao kraj.

Sinoć sam sebe iznevjerila, svaka se pora mojeg tijela probudila ugledavši ga. Ušuljao se u kafić, naslonio na šank, javio i ja sam opet bila njegova.

Zašto je uvijek teže zaboraviti osobu, a tako lako dopustiti da ti se ta ista osoba uvuče pod kožu?

Kucanje na vratima me prene. Potražim očima praznu bocu vina na podu, ali u mraku je ne uspijem dohvatiti. Ako mama uđe u sobu neće joj biti potrebna prazna boca , smrad u sobi će biti dovoljan da shvati što se dogodilo s onom jednom bocom vina iz hladnjaka.

„Doći ću za pet minuta" , viknem mami prije nego što je otvorila. „Napravi mi kavu. Može?" Pročistim grlo kašljem. I ono me boli od sinoćnjeg ridanja.

Sigurno je zanima što se sinoć dogodilo, i ono najvažnije jesam li dobro.

„Dobro, dušo. Samo malo požuri moram na posao za pola sata."

U kupaonici operem zube trljajući ih do boli, otvorim prozor i balkonska vrata sobe kako bi se vino u prostoriji pročistilo. Praznu bocu vina sakrijem ispod kreveta, nju ću baciti malo kasnije.

Dočeka me mamina najbolja kava na svijetu. Mama svoju stavi na stol ispred sebe i sjedne.

S blagom brigom na licu kaže: „Moramo popričati."

„Nisam sigurna mogu li razgovarati o sinoćnjem susretu. Trebat će mi nekoliko dana sigurno."

Neočekivano me uhvati za ruke. „Voljela bih popričati s tobom o nečemu drugome."

Moje usne ostanu otvorene na šalici vruće kave. Dobro, ovo je neočekivano. Spustim šalicu na stol kako bi je sa prizvukom opreznosti u glasu pitala, „Nisi nešto bolesna?"

„Ne, ne. Nije to u pitanju."

Tijelo mi je napeto poput strunjače. Što može biti u pitanju? Možda je neki problem s poslom. Prije tri mjeseca zaposlila se u jednoj umjetničkoj galeriji. Za šefa je dobila umjetnika kojemu nisu sve na broju, tako kruže priče, ljudi ne shvaćaju da su umjetnici uvijek malo izvan svijeta. Jesu li imali pravo? Zadaje li mojoj mami probleme?

Dok analiziram u glavi što može biti, napola čujem kada mama priča nešto o nekom čovjeku u njezinom životu.

Zatresem glavom, nisam sigurna jesam li dobro čula.