Ne pričamo o nama

Dvadeset drugo poglavlje

Palcem i kažiprstom stišće čelo, a pogled uperen u pod nagovještava sram.

Zašto sram?

Rekao je da me voli, da me voli kao prijateljicu.

Zašto bi se zakleo...

Osim ako...

Čujem u polovici uha kako govori, „Ne mogu. Oprosti, ali ne mogu." Okreće se spreman pobjeći.

„Antone!" viknem u njegova leđa, a glas protiv volje zamuca. „Stani!"

„Ne mogu. Izgubit ću te. Ne mogu."

Zašto uporno ponavlja da će me izgubiti?

Majica je prva stvar koju zadržim u trku. Povučem je i on se zaustavi.

„Predomislio sam se. Ne trebaš znati. Neće ti od toga biti lakše, nikome od nas neće."

„Zašto misliš da neće?"

„ Znam. Jednostavno znam."

„Ne znaš ti ništa Einsteine. Nemaš ideje kako se osjećam i u koliki broj komadića si me pretvorio. Što si mi pravio prokletih trideset dana dok nisi otišao, a tek ono što je uslijedilo nakon odlaska." Glas jedva da mogu kontrolirati od naleta suza. Malo se saberem kako bih nastavila izvlačiti riječi iz sebe koje su me prevelik broj godina tištale. „Boljelo je" , kažem sebi u bradu, „umirala sam od bolova. Posljedice ću zauvijek osjećati. Sigurno."

„Ariana..." Poseže tijelom prema meni. Odmičem se. Neće mi pomoći njegovo tijelo, nikakvu utjehu mi neće donijeti.

„Nemoj ti meni Ariana" , ispalim pridruživši riječima suze. „To mi nije dovoljno. Izvoli mi reći sve. Zaslužila sam znati. Bila sam uz tebe više nego što je itko ikada. U svakoj situaciji, u dobru i zlu, uvijek si mene zvao i trebao me. Uvijek sam ti dolazila. Zaslužujem znati. Neznanje će me pojesti, živu. Sigurna sam kako ne želiš da se to dogodi." Nastupilo je kratko olakšanje, ove su riječi trebale biti umjesto prvih pozdrava koje smo izmijenili na početku. Zašto sam čekala?

Vidim kako su mu se ramena ukočila, i prije jesu, ali ne u ovolikoj mjeri. Samo čekam kad će tkanina majice pući i rasparati se poput tankog papira.

Antonova se figura okreće, a ruke koje je prethodno držao stisnute uz noge obuhvaćaju obje strane mojih obraza. Unese mi se u lice, ljut ili ne znam ni sama kakav, ali što god se trenutno nalazilo u njemu snažno je i izbija mi dah iz pluća. „Noć prije sam rekao da te volim. Greškom. Nikada ti nisam smio reći da te volim, i ne kao prijateljicu Ar" , šapće posljednje riječi kroz zube, „nikako ne samo kao prijateljicu."

Zanijemila sam. Ponovno mi se isto dogodilo. Sjećanje je bljesnulo pred očima.

Jedino što mogu pomicati su zjenice u očima koje su znatno veće otkako je rekao to što je rekao.

Je li zaista izgovorio ili ću se kako to biva, kad je nešto dobro, probuditi? Ne, nije san. Stvarno je, on je stvaran. Toplinu kože ne možeš osjetiti u snu, u snovima ne možeš osjetiti ljudski dodir. A ovaj čiji upravo osjećam mogao bi me opeći.

„Poziv u iduće jutro je stigao kao naručen. Pobjeći ću i ništa neće izgledati poput bijega. Imao sam tako dobar plan. Mislio sam da će biti jednostavno. Bijeg je uvijek najlaganija opcija." Oči mu se na trenutak zatvaraju, izgleda kao da se prisjeća dana i on ga čini jadnim. „Kako sam se samo prevario."

„Primjećivao sam tvoje poglede. Itekako jesam, stajali su u meni godinama nakon. Nisam ih se mogao riješiti. Bilo te je teško ignorirati. To je uz mučnih osam godina otkako smo bili razdvojeni najbolnije životno iskustvo koje sam iskusio. Bila si moja najbolja prijateljica, znao sam da ako ikada posumnjaš da su mi namjere veće od onih koje sam ti pokazivao godinama pobjeći ćeš. Zato je bilo najpametnije šutjeti i voljeti te u tišini. Išlo mi je dobro do posljednje noći. Uhvatila me panika, što ako počneš postavljati pitanja ili što ako budem ponavljao iste greške? Izgubit ću te i tvoj će me gubitak uništiti. Ne bih ga mogao podnijeti."