Ne pričamo o nama

Peto poglavlje

Danas si dajem oduška i slobode da pričam o nama. Kada svane novi dan tipka brisanje na kojoj sam dugo radila će se uključiti i sve će nestati.

Do tad dajem mislima i sjećanjima slobodu.

Ima toliko toga. Naša priča bila je čarobna. Ali tako to biva s čarolijom, nikada nije dugog vijeka.

Danas je sjećanje bolno. Na današnji dan, moj tata je izgubio život nakon pada s krova.

Bila sam mlada, pubertet me činio ranjivom, bilo me je puno lakše povrijediti, plakala sam na sve i imala osjećaj kao da su svi urotili protiv mene. Bila sam u lošim odnosima s roditeljima, svađala sam se s njima stalno. Ne znam ni sama zašto, pola tih svađa je bilo glupo, ali u to vrijeme nisam shvaćala.

U svakoj mojoj situaciji bio si blizu, s tobom je išlo donekle lakše. Sve do trenutka kada si otišao sa svojim tadašnjim klubom u Zagreb i tu ostao puna dva tjedna. Dva dana nakon tvojeg odlaska, tata je pao s krova i slomio kralježnicu.

Nazvao si me isti dan. Rekao si da ti je žao jer nisi uz mene. I meni je bilo. Žurio si i pričao na brzinu u slušalicu, rekao si da ćemo se čuti idući dan. Nismo se čuli idući dan, a ni onaj nakon. Ne krivim te, ozbiljno. Treninzi su te iscrpljivali, kasnije bi bio toliko umoran da bi se samo bacio na krevet i odmah zaspao. Nikada te neću kriviti zbog toga.

To sam vrijeme provodila u bolnici, većinom. Otišla bih nešto pojesti doma i tuširati se, pa bih se vratila. Tatino stanje bilo je kritično, mamu nisam mogla tješiti kao ni ona mene jer smo bile u lošem stanju obje.

Peti dan tata je umro. Probudili su me mamini jecaji i bez da su mi rekli što se dogodilo predosjetila sam da tata više nije s nama.

Mama je plakala.

Ja sam se rezala.

Svatko se sa svojom tugom nosi drugačije.

Kada smo tatu zakopali i kada su svi otišli svojim kućama, zatvorila sam se u kupaonici, uzela žilet, podvukla majicu i ostavila mali rez.

Bio je to dobar osjećaj. Toliko dobar da sam napravila još jedan. Gledala sam kako se krv izlijeva po mojoj koži i stapa s tkaninom hlača. Sviđao mi se osjećaj nakon, pa sam to počela raditi puno češće. Ispočetka sam rezove radila samo po trbuhu, sakrila bi ih majicom i nitko ne bi vidio te male ožiljke koji su ostajali nakon svakog reza.

Svoj tajni zločin prebacila sam na bedra. Mama nije znala čime se bavim, nakrkljavali su je tabletama pa je samo spavala. Bila je kao robot u ono vrijeme, ono malo što ne bi spavala, klizala je po kući i jecala.

Nisam joj mogla pomoći. Nisam mogla pomoći ni sebi.

A onda si ti došao, nakon puna dva tjedna. Nekoliko puta si me nazvao nakon tatine smrti i uporno ponavljao da ti je žao.

Volio si mojeg tatu. Svi su ga voljeli. Bio je društven i humorističan. I on je volio tebe, volio je nas dvoje kada smo bili skupa. Jednom je rekao da smo ti i ja kao Jing i Jang. Djelovali smo toliko različito; ti si bio društven, ja nisam, voljeli smo različite stvari, imali smo različite snove. Ja sam bila crna, ti si bio bijel. Baš kao Jing i Jang, ali smo se savršeno poklapali. Moje crnilo prelijevalo se u tvoje bijelilo i obrnuto.

Rekao si mi da sam čudna.

„Kako neću biti čudna?" Bila sam odsutna u glavi, tako da nisam ozbiljno shvaćala tvoj komentar. „Moj tata je umro."

Taj dan smo sjedali pred našim kućama, ti si mi pokušavao prepričavati što se sve događalo u dva tjedna u Zagrebu. Nisam slušala, nisam mogla. U glavi mi je bilo samo kad ću stići doma kako bih probila kožu. Bila sam opsjednuta tim osjećajem, ušao mi je u um kao vrag. Nisam ga mogla istjerati.