Ne pričamo o nama

Sedamnaesto poglavlje

( Dobar večer. Ja opet kasnim. Čitav dan sam slobodna i onda kad se približi brojka 8, ja imam miljun poslova na sve strane. Ali tu je bez brige ;) )

Kuće i trijem se smanjuju u retrovizoru kako se udaljavamo. Onog trenutka kad iz retrovizora potpuno nestane sve što me do sad okruživalo isključujem ljude koji su na bilo koji način utjecali na moje emocije. Ne postoje novinari koji trče za nama, Matilda sa svojim prijetećim jezikom i njezin blesavo - zaljubljeni tata. S njima ću se suočavati nakon odmora, ne znam koliko će ovaj naš bijeg potrajati, ako i bude trajao nekoliko sati neće biti loše. I malo će biti dosta za moje stanje.

Usredotočim misli na prostor u kojem se nalazimo. Ne mogu se pohvaliti nekim znanjem u vezi automobila, nisam sigurna ni što misliti o njima osim da imaju funkciju prijevoza koji nam je prijeko potreban. Antonov Lexus ne bi nazvala automobilom već svemirskom letjelicom. Izvana djeluje agresivno i nabrijano, iznutra je navučen kožom s milijun nekakvih tipka za koje nemam pojma za što služe, Hoćemo li poletjeti ako pritisnem neku od ponuđenih? Jedina stvar za koju znam čemu služi je radio, samo zato što iz njega Quensi sviraju i Fredie dominira kako najbolje zna

Teorije o značenju pjesme I want to break free ljudima su vječito zanimljive, često na njih nabasam na Internetu. Jedna teorija u moru teorija mi je ipak upala u pamćenje; Pjesma je napisana kako bi dala istinu o Fredijevoj spolnoj orijentaciji. Najbolji način kojim ćeš ljudima pokazati i dokazati tko zaista jesi je preko stihova. Njemu je to uspjelo, u osamdesetima kad su ljudi bili više zatucaniji i zatvoreniji nego danas, Fredie je majstorski odradio svoju istinu i ušutkao sve zle jezike.

Kad bi barem postojala moja vlastita pjesma kojom bi ušutkala one koji mi se diraju u život i slobodu.

Potrebna je i Antonu jedna.

Moj tata dok je živio bio je kolekcionar gramofonskih ploča, CD nije mogao smisliti, zvao ga je modernim govnom i sve moderno bilo je zabranjeno u sobici punoj bogatog materijala. Zahvaljujući bogatoj kolekciji slušala sam izdavače koje su rijetki iz moje generacije slušali. Odrastala sam uz Michaela Jacksona i njegov Thriller koji je, poput Quensove pjesme, donio sa sobom svoju poruku.

Dugo vremena je prošlo otkako nisam otključala tatinu sobicu i prisjetila se lijepih uspomena. Nakon posla je posjećivao, sjela bih na kauč i promatrala kako posebnim sredstvima čisti ploče štiteći ih od prašine te oprezno smješta natrag na police.

Bio je strastveni skupljač, redovito je odlazio na sajmove u potragu za materijalom kojeg nije mogao pronaći, vraćao bi se kući sretan pokazujući mami i meni što je danas uspio pronaći i kupiti. Cifre su bile smiješne, ljudi nisu znali cijeniti ono što imaju pa su uzimali nekoliko kuna samo kako bi se riješili smeća.

To smeće kako su ga nazvali danas se prodaje u tisućama eura. Što je starije, to mu je vrijednost veća, a potražnja golema. Ne pada mi na pamet prodati, samo mi se drago prisjećati koliko se tati trud isplatio. Kad bi samo znao...

„Ako si se predomislila, okrenut ću se i vratiti nas doma."

Pomaknem zamišljene oči s konzole auta. „Ne, ne želim se vraćati. Samo sam se zamislila."

„Podijeli sa mnom."

Podijeli sa mnom. Tu rečenicu sam nebrojeno puta znala čuti.

Podijeli sa mnom bila je naša stvar.

„O tatinoj kolekciji ploča."

U Antona se nastanila sreća poput moje. Djelovanje tatinih ploča na nas ima jednak utisak.