Ne pričamo o nama

Deseto poglavlje

( Opet kasnim :D PRAVILA SAM BUHTLE. TO JE VRLO VAŽNO! 

JAKOV: Stigao sam. Izađi kad budeš spremna. Čekam.

Spremim mobitel u torbicu i provirim na prozor. Dolje je, čeka me naslonjen na svoj skupocjeni crni BMW, sređen samo za mene.

Večeras nisam spremna za ljude, planirala sam se skrivati od mame kada se vrati sa posla, no znam da mi to nije pametno. Mama će pomisliti da se skrivam zbog našeg današnjeg razgovora i to će probuditi u njoj pitanja. Ostajem na svojim riječima, želim mamu sretnu, ali isto, jer sam to ja, moram ispitati i provjeriti kakav je Matildin tata.

Cijelo mi se tijelo protrese kada se sjetim da je mamin dečko ustvari tata moje neprijateljice Matilde.

Imam i gorih problema u životu, najveći od njih nalazi se s desne strane mojeg ramena i od njega sam se skrivala čitavo popodne. Nije me više zvao, niti je luđački kucao na vrata i molio da ih otvorim. Odustao je nakon što sam obznanila glasno i jasno da žalim na našem prijateljstvu. Doista se nadam da je moje riječi shvatio ozbiljno.

Misli i tijelo se fokusiraju na Jakova koji me mjerka očima dok silazim niz stepenice ususret. Ruke je ugurao u džepove svojih otmjenih crnih hlača.

Kosu sam morala vezati jer se nažalost tirkizna boja nije do kraja isprala, a u repu se boja manje primijeti. Svoje pjege sam, kao i svaki put, sakrila puderom, uradila sam to precizno na ogledalu kao i stotinu puta do sad.

Nemam ih. Nikad ih više neću imati.

On je prekrasan dječak.

Svidio bi ti se.

Jakov nešto govori, jasno vidim da otvara usta i pokreće ih. Odmahnem glavom i ponovo se fokusiram.

Ovaj put popratim rečenicu koju mi udijeli. „Izgledaš lijepo večeras, Ariana."

Jedva sam nešto sklepala za odjenuti, dugo nisam bila u izlasku s muškarcem, zaboravila sam što odjenuti za izlazak na piće ili spoj na kojemu nisam bila već dugo.

Osmijeh zbog komplimenta automatski potekne. „Hvala, ne izgledaš ni ti loše."

Ne izgledaš ni ti loše? Je li to uopće kompliment?

O čemu ćemo Jakov i ja večeras razgovarati? Imamo li uopće kakvih tema? Ma sigurno imamo, samo se trebam opustiti i teme će same od sebe teći.

„Znači mogao sam izgledati i bolje? A znaš da sam se večeras ozbiljno potrudio." Poravna kragnu svoje košulje i tek kada se nasmije shvatim da se pokušava šaliti.

„Nikada mi nije išlo dijeljenje komplimenata. Očajna sam u njima."

Jakov slegne ramenima. „Nisam ni ja ništa bolji, ako ti je lakše." Otvori suvozačeva vrata i odmakne se kako bi me pustio da uđem.

Zastanem na otvorenim vratima i pitam potraživši Jakove oči u mraku: „Gdje večeras idemo?"

„Može li biti iznenađenje?"

„Nisam sigurna koliko volim iznenađenja. Malo me i plaše."

Osmijeh mu je svjež i nježan. Nemam blage veze kakve planove ima, ne želim da je isplanirano iznenađenje večeras samo krinka kako bi me ispitivao o Antonu.

Duboko se nadam da nije.

„Obećavam da nije ništa strašno. Neće biti klaunova ni ništa slično."

Odahnem zbog čega se Jakov nasmije. „Savršeno. Mrzim klaunove."

„I ja. Tvrdim da su svi klaunovi ustvari serijski ubojice."