Ne pričamo o nama

Petnaesto poglavlje

Sjedali smo pred kućom na plastičnim stolicama, tek pokošena trava mirisala je prekrasno, a cvijeće moje mame na balkonu uljepšavalo našu ulicu. Prošlo je tek dvanaest sati od događaja koji se zbio i nenadani jutarnji poziv stvarao mi je nelagodu za stolom. Tupkala sam koljenima jedan od drugi i pritiskala prste u krilu. Nisi spominjao sinoćnju noć, dapače izgledao si kao da ti je sjećanje isparilo s alkoholom u wc školjci, ali i po meni. Mnogo više po meni.

Nisam se mogla načuditi hladnom ponašanju s kojim si nam uručio tvoju sretnu vijest. Trebala je biti sretna, na njoj si radio godinama, za nju si krvario i borio se, ali dok si prepričavao poziv do zadnjeg detalja nisam mogla pronaći očekivanu sreću. Trener ti je od desete godine govorio da si spreman za velike terene i veći svijet. Sedam godina nakon prilika je pokucala na vrata.

Pitala sam se dugo vremena zašto tada nisi zvučao sretno.

Poznavala sam te, ali tamo za tvojim stolom s tvojim roditeljima nisam znala tko si.

Teta Linda je bila vesela za sve nas. Tvoj tata je sjedio na čelu stola i grizao šaku svoje desne ruke. Prepoznala sam suze u njegovim očima, ali kao tipičan muškarac zadržao ih je u sebi i ponavljao koliko si ga napravio ponosnim. Za stolom nisam plakala, kasnije kad sam se uvukla u sobu nadoknadila sam propušteno. Po prvi puta me je bilo sram plakati pred tobom, inače nikada nisam imala problema s time. Nisam plakala često, ali plakati pred tobom išlo je pod normalno.

Bunilo me je izbjegavanje za stolom. Nisi me želio pogledati, svaki put kad bih usmjerila pogled zazivajući te njim da uzvratiš odbijao si. Dobio si rok od dvadeset dana i u tom razdoblju si morao odlučiti želiš li ili ne, ako odlučiš da želiš i potpišeš ugovor, što i jesi, ostaje ti deset dana do odlaska. Trideset dana za tebe nisam postojala.

Uz svoju utučenost isto sam pronašla snage i ispratila te na aerodromu. Pet minuta nakon odlaska si me pogledao i nasmiješio se. U osmijehu nije bilo tvoje stare iskre. Bio je to osmijeh na silu.

Zagrlila sam te, nisam očekivala da ćeš uzvratiti, no jesi.

„Sretan put" šapnula sam prvi put dobivajući priliku da nešto kažem. „Razvali kao inače. Pokaži svijetu koga je dobio."

Tijelo ti je nad mojim bilo kruto. Mjesec dana već je bilo takvo. Prepisala sam takvo ponašanje prestravljenosti, bilo bi mi lakše nakon toga.

Nerazgovjetno si mi zahvalio, a meni je srce potonulo još zeru. Zadržala sam te što sam duže mogla. Nažalost vremena nije bilo mnogo pa smo se uskoro morali odvojiti.

Gledala sam kako se penješ uz pokretne stepenice koje su vodile do osiguranja. Tvoja mama je plakala pored mene.

Čekala sam da se okreneš.

Nadala sam se.

Jesi.

Kako bi pogledao uplakanu mamu.

Da sam danas tamo, na licu mjesta, usred ljudi bi ga uhvatila za ramena i dobro protresla. Zašto mi nije tada rekao da mrzi rastanke sa mnom i zato se ponašao trideset dana poput pizde? Možda bih shvatila, možda bi sve ispalo drugačije, možda bi moje poruke bile nešto duže. Možda.

„Nisi mi odgovorila na pitanje!"

Pitanje me vraća natrag na Zemlju. „Koje?" pitam zanesena od naše priče koja me je povukla sa sobom. Po tko zna koji put.

Krene prema meni, uzme praznu čašu iz koje sam pila, maknem se s puta kako bi mogao naliti vodu.

„Je li te tko gnjavio danas?"