Ne pričamo o nama

Dvadeset treće poglavlje

( Dobar večer, zovite me švicarski sat, baš sam točna :D :D :D) 

Ljudski život prosječno traje sedamdesetak godina, tako kažu statistike. Reklo bi se malo za doživjeti bezbroj mogućnosti koje nam se nude. Djelomično se slažem. U tih sedamdeset godina koliko jedno srce kuca vlasnik njega sigurna sam doživi lijepe i ružne trenutke. Lijepi mu donesu radost i mir, dok ga ružni obilježe za čitav život. To ne bi trebalo biti tako, ali jest koliko god mi odbijali vjerovati.

Tatina smrt mene je obilježila, a tek mi je dvadeset pet. Premda je od nje prošlo jedno desetljeće, posljedice su ostavile trag u meni i neizbrisive su. Bol koju sam osjećala vremenom se povukla, ali nipošto nije nestala ono zauvijek kao list s prvim vjetrom, samo je pronašla jedno malo skriveno mjesto u koje se zavukla i tu ostala do danas. Zato nimalo nisam iznenađena reakcijom nakon što sam doznala da mi je mama imala prometnu nesreću. Uz bol stigao je i strah. Strah koji mi koči zdravi razum. U strahu ne postoji nada da je prometna nesreća bila bez posljedica i da je mama izvukla živu glavu. Apsolutno ne. U glavi samo nižem stravične scenarije i oni me guše kako prelazimo kilometar po spori kilometar do bolnice.

Borni preko mobitela nisu rekli bogzna koliko, osim da su Gabrijelu Đuzel smjestili u bolnicu nakon što su dobili dojavu da je Citroen C1 skliznuo s mokre ceste. Još jutros sam je molila da ne ide na posao, vrijeme je bilo kritično, a kiša umjesto da popusti samo je pojačavala. Rekla mi je da se galerija mora otvoriti i da će šef biti bijesan ako se ne pojavi. Bila je u strahu kako to i inače biva kad se spomene njegovo ime. Naposljetku je otišla, baš kao što je ono jutro otišao i tata; popeo se na sklizak krov u strahu jer ako ga ne popravi baš taj dan vlasnici mu neće isplatiti obećano. Nikada se više nije vratio svojem domu.

Davno sam zaključila kako smo mi ljudi glupi, danas dobila potvrdu koliko sam bila u pravu. Stavljamo posao ispred vlastitih života. Trčimo na posao, radimo ga u strahu od šefova, ljutimo se kada nam nešto na poslu ne ide, od prevelikog stresa samo se razbolimo ili izgubimo glavu. Još smo kao šećer na kraju potplaćeni. Zaboravljamo koje su doista prave vrijednosti, a ništa nije vrjednije od našeg života.

Nitko se ne javlja na broj koji me zvao, taj me podatak samo dodatno uznemiruje.

Što se događa s mamom? Je li se ozlijedila? Boli li je? Je li živa? Da, ozbiljno. Je li mama živa? Skrenut ću od razmišljanja dok ne doznam odgovore koji me muče.

Gospođa na šalteru ne pomaže pretjerano. Dva puta je tražila od mene da ponovim mamino prezime pošto je izgubila pamet na dva muškarca iza mojih leđa. Anton me dovezao, a Borna nas nije želio pustiti same.

„Ispričavam se" , zatrese glavom mičući pogled, ali ne i zadivljen osmijeh s lica. „Možete li ponoviti prezime?"

Treći put. Stisnem usta blago opomenuvši samu sebe kako joj ne bi nešto opsovala. U bolnici smo, nečiji život je u pitanju. Što tu nije jasno?

Ponovim koliko god uljudnije mogu. „Đ u z e l."

Nakon pune minute, za mene vječnosti otvore se podaci. Od nje dobivam samo broj kata i sobe, za sad za mene sasvim dovoljno.

Potrčim koliko me noge nose do lifta ignorirajući molbu koju je izrekla Antonu i Borni. Želi fotografiju. Samo za njezinog nećaka. Baš je pogodila trenutak.

Ulazimo u lift skupa. „Gabrijela je dobro." Pritišće brojku pet umjesto mene. Primjećuje moju odsutnost pa me jednim potezom prsta na mojoj bradi natjera da nam se ukrste pogledi. „Vidjet ćeš."

„Ne znam" , šapućem u agoniji, „nakon tate više ništa ne znam." Grlo me steže od suhoće.

„Toga me i bilo strah."