Ne pričamo o nama

Devetnaesto poglavlje

Ukupno tri dana traje izmjena poruka sa mentoricom oko diplomskog rada. Treći dan se pomičem s mrtve točke. Mentorica je moja profesorica iz međunarodnog prava i kad je trebalo odabrati predmet i mentora profesorica Lukrecija bila je moj favorit od samog početka. Svidjela mi se čim je prvi put ušla kroz vrata amfiteatra sa svojim prijateljskim osmijehom i jednostavnim pristupom prema nama studentima znala sam da, ako ikada dođem do prilike odabrati mentora, ona će biti ta. Tako je i bilo.

Imamo otvoren pristup i emailovi koje šaljem pišem brzo i bez pritiska. Odgovore koje dobivam natrag su bili očekivani, tako da me nimalo ne iznenađuje povratni tekst o zaostatku s vremenom i ako želim diplomirati prije nove akademske godine trebam ubrzati tempo.

Tema je najteži dio, već smo nekoliko njih zajedno prošle na konzultacijama. Za koje se nisam još odlučila pošto i nisam stigla previše razmišljati o njima.

Otvorene su tri teme od kojih moram izabrati jednu. Brzina je ono što mi treba pošto i razmišljanje o samoj temi mi oduzima previše vremena. Izrada neće biti nimalo jednostavna. Srećom mentorica ima hrpu literature za sve, pa što god izaberem dobit ću dovoljno materijala za istraživanje.

No ipak jedna tema dominira, aktualna je i susrećem je svakodnevno na televizoru. Nešto što će i meni biti zanimljivo u istraživanju.

Tako da danas trećeg dana pišem svojoj mentorici kako sam odabrala temu o emigrantima.

Sigurna sam da će istraživanje i kopanje po literaturi biti zanimljivo iskustvo.

Napokon sam koraknula naprijed.

Tri sata kasnije, kad sam napunila sobu papirima mama pokuca na vrata sobe. Potrebna joj je pomoć. Mamina prijateljica Ana se razboljela i ne može pomoći oko kutija sa potrepštinama koje je vrijedno tjednima skupljala. Nitko nije takav humanitarac kao moja mama, čak ni ja. Uvijek se bavi nekim organizacijama u kojima pomaže potrebitima, najčešće su to starci i djeca. Prošle godine je jedna djevojčica imala automobilsku nesreću u kojoj je slomila kralježnicu. Trebala je hitno otići na rehabilitaciju u Švicarsku i milijun kuna. Mama je protresla Svemir naopačke, ispraznila mu džepove i više od milijun kuna spremila djevojčičinim roditeljima na račun. Žao mi je što se ne hvalim malo češće maminim plemenitim srcem, dane pretvaramo u prepirke oko muškaraca.

Zato mi nimalo nije žao kad me zamoli za pomoć bezobzira što sam u poslu do grla.

Doveze iznajmljeni kombi u kojega pokrcamo prepune kutije namirnica i odjeće. Donacije su mnogo veće nego prošlih godina. Obje znamo zbog čega, ali ne komentiramo. Doduše ne komentiramo ništa otkako sam prije tri dana stigla doma i jednostavno rekla kako sam dala otkaz. Očekivala sam ljutnju na Antona i kako će ga odmah okriviti za sve i svašta. Reakcija je bila suprotna – mami je laknulo. Priželjkivala je, bilo bi joj dosta svaki put kada bih stigla doma i požalila se.

Prethodno se dogovorila sa župnikom crkve i dobila ključ od župnog dvora pošto je on na putovanju. Parkira pred vratima, i ubrzo počnemo s iskrcavanjem.

Mama čitavo vrijeme nosi osmijeh na licu.

Tako dakle izgleda kad radiš nešto što voliš.

„U nedjelju popodne ćemo se skupiti i raspodijeliti svakome svoj dio. Ako se želiš priključiti, slobodno."

Zaista želim. Ima nešto u pomaganju, to nešto iznutra što te puni čistim zadovoljstvom. Kud će bolje terapije od te. Srce i dušu sam uništavala već previše puta tjednima koji su srećom iza mene.

„Rado. Htjela bih osobno odnijeti tete Ankici, je li to OK?

„Bit ću presretna ako odneseš. Kad smo već kod nje, u zadnje vrijeme je često susrećem u mislima. Strah me je za njezinu budućnost."