Ne pričamo o nama

Dvadeset peto poglavlje

Šesti poziv s nepoznatog broja. Prije tri minute dogodio se četvrti zbog kojeg sam uključila alarm za uzbunu i zaključala vanjska vrata. Anton je otišao doma u rano jutro, nije želio izazvati neugodnosti kad mi se mama vrati iz bolnice kući i zatekne nas. Obećala sam da ću porazgovarati s njome pošto je ljutnja zbog fotografija u časopisima nije popustila. Dovest će je Nino, jutros je nazvala sa bolničkog broja i obavijestila me da ne trebam dolaziti po nju. Nakon maminog poziva šest je stizalo jedan za drugim, brzinom za u najgorem slučaju pozvati policiju. Na drugi sam se poziv javila, misleći da me zove mama s drugog broja o promijenjenim planovima. Javio se glas nepoznatog muškarca. Nazvao me po imenu. U strahu sam poklopila i bacila mobitel na krevet.

Novinar.

On je jedini koji mi pada na pamet. Dočepao se mojeg broja mobitela i nešto želi od mene. Primijetila sam u dva posljednja dana da me nitko nije pratio, a ponajmanje trčao za mnom glupim fotoaparatom i pokušavao uhvatiti moj dobar kadar. Bilo je mirno, neobično mirno, objeručke sam prihvatila takvo stanje jedva dočekavši da me se okane. Antonu također nisu stizali problemi, barem ne u blizini meni, a i otkako me obavijestio da mu je menadžer sredio stvar sa novinarom od tada je mirno.

Jesu li nas pustili na miru dva dana i ponovno se vratili remetiti nam mir?

Ju-hu.

Neću obavještavati Antona, danas mu stiže sin i najmanje od svega ne želim da brine. I onako mu je glava okupirana brigama oko roditelja s kojima se nije pomirio i sinovim dolaskom. Danas je važan dan za njega kao oca. Kiki će prvi put upoznati baku i djeda.

Poližem usne. Srce mi poskoči na taj čin. Još ga mogu osjetiti na njima. Sve drugo pada u drugi plan. Ako ponovim nekoliko tisuća puta rečenicu Anton me voli. Ne, ako ponovim rečenicu Anton me voli ne samo kao prijateljicu nego i kao ženu hoće li mi srce iskočiti iz kože od sreće?

Novinar koji me sad već sedmi put zove ne može mi pokvariti sreću.

Ne može.

Pokažem srednji prst mobitelu.

Javi se na ovo kretenčino.

Osmi se dogodio u vrijeme dok sam stavljala prljave čaše u mašinu za suđe.

Devetog sam čula dok mi je topla voda prala Antonove dodire. Nisam time najsretnija, ali znam da će se ponovno dogoditi novi. Nadam se uskoro.

Na deseti se javim, parajući oštrinom u glasu telefonske žice. „Ako me nazovete samo još jednom usmjerit ću broj policiji."

Oštar ton uzvrati. „Bolje bi ti bilo da me saslušaš. Nisam onaj na koga sumnjaš. Ni blizu."

Prst mi se zaustavi na crvenoj ikonici za prekidanje poziva. „Kako biste vi dovraga znali u koga sumnjam?"

Nisam trebala postavljati pitanje, jedino što je pametno poklopiti i ugasiti mobitel. Radoznalost je ubila mačku, mačka sam izgleda ja.

„Zato što vas danima štitim od takvih, Ariana."

Zatomim šok. Nisam očekivala ovakav odgovor. Uz strah mi se pridružuje zbunjenost. „ S kime razgovaram?" Ne mogu se sjetiti nikoga tko bi uporno zivkao deset puta, a da nije dosadni novinar.

Nepoznati čovjek pritom odgovori. „Pričaš sa Lucianom Novovskim, Antonovim dugogodišnjim menadžerom."

„Oh" , izustim. „Nisam znala. Oprostite...ja..."Obrazi mi se žare od sramote. Bila sam bezobrazna.

„Znam biti uporan kad je važno. Nisam želio slati tekstualne poruke, nego se vidjeti s tobom oči u oči. Pošto sam u Berlinu to nije moguće, pa ta solucija otpada." Čujem kako šuškaju papiri u pozadini. „Možemo li se vidjeti preko kamere? Imaš li Skype?"