Ne pričamo o nama

Deveto poglavlje

( Oprostite na kašnjenju!!! Ufurala se u neku igricu na fejsu i potpuno zaboravila pogledati na sat. Poglavlje je tu. Kratko je i slatko ponovno ;) 

Štedljivac sam vode, oduvijek. Bezobzira koliko smo bogati njom. Otkako sam bila dijete imam tu nekakvu potrebu da pipa uvijek mora biti zatvorena u prilikama dok; četkam zube, sapunam suđe ili nanosim šampon na tijelo ili kosu. Uvijek je u tim situacijama gasim, pa štoviše i dok praznu čašu prinosim ispod pipe, do posljednje kapi voda će završiti u čaši. Radim takve stvari i na poslu, radila sam i u vrijeme studiranja.

Razmišljam o svim ljudima i životinjama koji vode nemaju, ili je imaju u malim količinama. Razmišljam o ljudima u Africi, zašto bismo mi imali privilegiju trošiti je? Što ako svaka naša bezvezna potrošena kap smanjuje količinu vode negdje drugo?

Voda se mora štedjeti, ali danas, u mojem domu voda se ne štedi.

Pada po meni u nenormalnim količinama, izljeva se preko kose, tijela i nestaje u cijevima. Stružem kožu njome misleći da ako je dobro ostružem nestat će iz mene tuga prouzrokovana saznanjem od maloprije.

Imam sina, Ar...

Zove se Kristijan, ima šest godina.

Molim te saslušaj me.

Tvoji prsti diraju moj lakat.

Tvoje oči me traže, dok ja svoje mičem bilo gdje samo da ne bih gledala u tvoje.

Šest godina. Govoriš mi to nakon šest godina? Pokušavam vikati na tebe, ali umjesto namijenjene vike moj glas je samo puki šapat.

Ali nije tu važno što mi otkrivaš nakon šest godina, naši odnosi su i onako bili zahlađeni. Ono bitno od svega što svojoj obitelji nisi rekao da Kristijan postoji.

Želim te pitati kako? Ali što mi možeš odgovoriti? Kako imaš sina? Odgovor je jasan, napumpao si tamo neku koja ti je nakon devet mjeseci rodila sina. Kratko i vrlo jasno.

Zašto? To je pravo pitanje. Zašto si ga skrivao? Je li ga se sramiš? Jesi li sinu, svojem Kristijanu, ikada pričao koga si ostavio za sobom i tko su ti oni? Ne mene, ovdje ja nisam bitna. Pričam o Kristijanovoj baki i djedu, o Noi, tvojoj sestri, njegovoj teti.

Ne pitam ništa od toga. Ne želim se upuštati u to, ne želim biti u ovome. Ne želim biti osoba koja zna tvoju tajnu. Želim zaboraviti priznato i nikada se više ne prisjetiti razgovora.

Ali ti me stalno kočiš i ponavljaš da te saslušam, da je važno, da te šutnja muči.

Guram te od sebe, tvoje ruke više ne miluju moju kožu, tvoje oči više ne traže moje, dobivaš od mene leđa, ali i ona se se gube iz vida dok zatvaram vrata za sobom i ulazim u kuću.

Zato sada stružem tijelo, a jedino što nestaje u cijevi je farba s moje kose.

Proklet bio, šapućem uplakana u kiše vode koje padaju iz tuša.

Tko si postao?

Sramiš se vlastitog sina?

Kako se usuđuješ?

Gadiš li se sam sebi?

Zašto si mene uvukao u svoja sranja? Zašto si mene izabrao u svojoj tajni? Jedno drugom smo nekad govorili sve, ali to je bilo nekad. Jer, podsjećam se milijun puta, otišao si u drugu zemlju u potrazi za uspjehom, šarao si sa ženama i jedna od njih rodila ti je...sina.

Samo što nas povezuje su priče koje smo pričali, drugo ništa. Nikad više ništa.

Pola sata nakon, kada mi koža postane dovoljno smežurana i bijela, izvučem noge na pločice. Kapljice vode se cijede iz kose niz tijelo pretvorivši se u lokvu pored noga.