Ne pričamo o nama

Osamnaesto poglavlje

Uspijevam stići u kafić minutu prije početka otvaranja. Naoružana maskom, sinoć sam sebi previše dala oduška i ono me koštalo. Jutro nije izgledalo napeto poput noći, ali je zato nastupila mamurnost zbog koje sam jedva otišla na posao. Madrac je bio udoban i tišina još bolja, ali ništa nije pomoglo održati san.

Tinta pjegave djevojčice na koži muškarca kojeg volim opsjedala me je čitavu noć.

Nešto čudno se dogodilo s vratima kad sam ubacila ključ kako bi ih otključala.

Otključana su...

Hladan znoj obuzima mi krvotok. Jesam li okupirana jučerašnjom dramom i stvarima koje su se zbile zaboravila zaključati vrata za sobom? Ne mogu se sjetiti jesam li i alarm uključila. U glavi mi vlada velika, crna rupa.

Sve moje sumnje se vraćaju na sigurno mjesto zapazivši šefa na stolici.

Od kud on, zar nije otišao sa ženom na putovanje?

„Prestrašili ste me, mislila sam da sinoć nisam zaključala" , nasmijem se sa oduškom. Bez obzira što se on jutros pojavio prije mene, a to do sad nikad nije napravio, kafić je bio cijelu noć zaključan.

„Ovisno na što podrazumijevaš zaključavanje sinoć. Na osam ili u jedanaest sati kako je dogovoreno?"

Lice mu u polu mračnom kafiću odiše ozbiljnošću, a monitor kompjutera na kojemu se vrte kadrovi koje hvataju kamere upaljen. Provjeravao je kameru, dobio je dojavu kako se kafić zatvorio tri sata prije uobičajenog.

U nevolji sam.

Kakvo god opravdanje dobio, neće biti dovoljno dobro da bi shvatio situaciju. Sve je vidio.

„Mogu vam samo obećati da se više neće ponoviti" , iskrena sam.

„To je i najmanji problem od svega Ariana."

Podigne se, izvuče mobitel iz džepa traperica i preleti ekranom prije nego što će ga uperiti u moje lice.

„Prepoznaješ li ime?" prasne.

Odletim korak natrag zbog šefove reakcije.

„Da, poznajem ime", procijedim nimalo iznenađena. Jedino što me je iznenadila šefova reakcija, ime Damjana Bazinića, kretena koji je jučer sa svojim kolegom došao i gnjavio me nimalo ne iznenađuje.

„Na što si mislila?" potisne kroz zube. „Imaš li predodžbu koliko je trebalo godina i novca da si stvorim ovaj mali kutak od kojeg moja obitelj i ja dobivamo kruh na stol?" Okrene se na peti i krene prema šanku ne stišavajući svoju dernjavu. „Nemaš ti pojma, niti te briga, da jest ne bi onako postupila prema ljudima koji vode naš grad."

Stisnem prste u šaci. „Bili su okrutni."

„Može im se biti, imaju moć i novac, pritom mogu raditi s nama što ih je volja. Dok ti mlada damo" , uperi prst u mene, „dok si ovdje zaposlena pod ugovorom nemaš pravo odgovarati nikome, posebno ne mušterijama koji donese i meni i tebi kruh na stol."

Posebno ne mušteriji koja se zove Damjan Bazinić i slučajno upravlja našim gradom i umovima. Da sam nešto loše odgovorila dobrom stricu Iliji koji svoj kruh pošteno zarađuje šefa ne bi brinulo. Da, moguće da bih dobila sitnu opasku, ali ona je nemjerljiva sa jezikovom juhom koja mi se sprema.

„Politika ovog kafića je vrlo jasna od početka. Bahaćenje mojih zaposlenika neću tolerirati. Morao sam se ispričavati gospodinu Baziniću i uvjeravati ga da si ti dobar zaposlenik. Bio je mnogo ljut."

„Jedini koji se mora ispričavati jesu on i njegov kolega. Bili su bezobrazni prema meni. Zar zaposlenik ovog kafića ili bilo kojeg radnog mjesta mora trpjeti bilo čije prozivke? To nije fer."