Ne pričamo o nama

Treće poglavlje

Obiteljska kuća proteže se na dva kata, na prvom je mamin brat sa svojom obitelji, a na drugom katu živimo mama i ja. Tata je izgubio život, radio je na krovu jedne kuće, skliznuo i slomio kralježnicu na licu mjesta. Pet dana kasnije umro je u bolnici i ostavio nas same. Jedanaest godina kasnije skrivajući se u kupaonici mama osjeća istu bol. Nisam preboljela tatu, ali nekako malo bolje vladam svojim osjećajima nego što to mama radi. Možda je to zato jer sam s osamnaest otišla studirati u Zagreb. Nekad je dobro malo otići s mjesta koje te čini tužnom, a ova me moja kuća dugi niz godina činila takvom. Ne samo zbog tate, bilo je tu još raznih situacija i uspomena.

Jedna od uspomena je kuća preko puta i predivan voćnjak koji posjeduje obitelj Roso. Stare ljuljačke na kojima smo se ljuljali kao djeca i veliki tobogan koji je zbog vremena i kiša izblijedio. Moje uspomene na njega šarenije su od duge. Ne trebam se prisjećati starih uspomena, dovoljno je samo vidjeti te predmete pred kućom i sve je opet živo pred mojim očima, sve što smo nekada on i ja dijelili.

Bili smo bezbrižna djeca, skakutali smo oko naših kuća i igrali se, doduše Anton je svaku igru završavao s loptom i nagovaranjem da igram s njim. Na kraju bi svaka lopta preskočila preko puta i sakrila se u duboku draču. Tko zna koliko sam lopta nabila i koliko ih je nestalo. Nikad se nije ljutio, svaki put me zvao na igru. Mrzila sam nogomet, samo zbog našeg prijateljstva i jer je bio dobar dječak sam pristajala.

Miris pohovanih tikvica je nešto što mi je popravilo cijeli ovaj dugi dan. Mušterije na poslu nisu prestajale ispitkivati, danas mi je jedna tinejdžerica prišla i otvoreno pitala jesam li tajna Antonova cura. Mediji ne prestaju pričati o tome kako je jedini iz reprezentacije solo, no, isti ti mediji ne vjeruju da je slobodan, jer kako bi jedan zgodan i talentiran nogometaš mogao biti sam?

Skoro sam joj sasula kavu u lice. Nemam pojma odakle se prolila takva priča. Odgovorila sam da nisam i da bude mirna.

„Ima li on neku tajnu curu?" Bila je poprilično uporna doznati više.

„Kako bih to trebala znati?"

„Pa vi se ovaj...družite. Svi o tome pričaju."

A da, tako je...

Zagrizla sam unutarnju stranu obraza i zaskakutala pogledom na granici frustriranosti. Bilo je jedva devet ujutro, zašto me jednostavno ne puste da im pravim kave i dajem hladna pića? Pa zato sam plaćena, a ne da dijelim informacije o Antonu. Gušenje koje sam to jutro dobila bilo je dovoljno da donesem odluku kako ću prvom prilikom pitati šefa za nekoliko slobodnih dana, i onako sam u vrijeme prvenstva odradila hrpu prekovremenih.

„Ako je on izjavio da nema curu, onda nema. Ne bi lagao, zar ne?"

„Ma da, valjda." Vratila sam joj malo sjaja u očima. „Svjesna sam da nemam nikakve šanse s njim, još nemam ni osamnaest, a Anton će napuniti dvadeset pet u rujnu."

„Sigurna sam da ima puno dobrih frajera okolo, nije jedini."

„Nije, ali znaš...on je Anton Roso", zadivljeno je izgovorila njegovo puno ime i prezime. „Sve žele biti Antonova cura."

Kimnula sam prepoznajući sebe u njoj. Bar onu moju mlađu verziju. Znala sam točno o čemu je pričala.

A onda se nadovezala: „Ako ikada bude imao curu, što će imati, želim da to budeš ti. Barem ću mirnije spavati."

Pitala sam se štuca li mu se stalno.

I pitala sam se čeka li još moj odgovor na sinoćnju poruku. Nadam se da mu je moja šutnja bila dovoljan odgovor.

„Slatki dome" , zapjevušim tiho i spremim ruksak na vješalicu. Jedino mjesto na svijetu gdje me nitko neće gnjaviti i u kojem sam potpuno sigurna. Veselila sam mu se cijelo prokleto jutro u kafiću.