Ne pričamo o nama

Dvadeseto poglavlje

(Vratila sam se. Nadam se da ste svi dobro. Dolazi još jedno poglavlje)

Budi me oluja. Nakon silnog sunca kojim smo bili okupani tjednima, kiša je donijela dašak osvježenja. Prozor koji sam sinoć otvorila prije spavanja zbog vjetra lupa od štok, zatvaram ga i vraćam se natrag u sigurnost kreveta. U sobu se došuljao miris kiše i trave i sve je puno ljepše u zraku. Slušam kako vjetar pomiješan s kapljicama vode udara u krovne crjepove i ja ovako zaštićena u krevetu ne mogu se oduprijeti užitku koji mi se jutros dogodio. Promjena vremena i odmah sam bolje volje.

Meškoljim se u krevetu; čista, hladna plahta poda mnom nikada nije bila mekša i udobnija. Od prepuštanja užitku moje desne ruke dijeli me samo jedan sloj tkanine. Toplina i vlažnost unutar gaćica je prisutna otkako sam ga prvi put vidjela nakon povratka. Još onda kad je naslonio lakte na šank i sa svojim lijepim licem i još prekrasnijim usnama izgovorio: Zdravo Ar. Nekada mi treba mnogo vremena da dovedem sebe do orgazma, nekada su dovoljne tri minute, jutros s osjećajem Antonove blizine uspijevam se dovesti u nikada manje vremena.

Nešto ga sprječava.

Javlja se na posljednji zvuk, a od dubokog disanja trgnem se s kreveta kasno osviještena što sam napravila.

„Ar, jesi li se nešto dogodilo?"

Šuškaju plahte u pozadini. Pomiče se. Možda je to samo moja luda mašta, ali kako je zazvučao pri javljanju pomislila bih da je istu radnju provodio prije nego što sam ga nazvala.

Tko je bila ona zbog koje se poželio dirati?

Uspravim leđa na krevetu. Što mu mogu reći osim istine kako sam mu poželjela čuti stvaran glas, a ne onaj u glavi zbog kojeg sam vrisnula u jastuk grčevito stišćući drugom rukom komadić plahte.

„Kad nam je bilo pet, priznao si mi da se bojiš grmljavine. Sjećaš li se?"

Diše u slušalicu, ne onako brzo kako je na početku, ali i dalje je to ono disanje kakvo sam imala i ja s rukom između noga.

„Prestrašila si me. Pet je ujutro samo da znaš."

„Pet?"

Zaista jest, pet sati i dvije minute jedva da su prošle.

„Probudila me je oluja, nisam se sjetila provjeriti koliko je sati."

„Pa si odlučila malo buditi susjedstvo."

„Tako nekako."

Ponovno šuška ta vražja plahta zbog koje nemam mira. Zbog zvuka stvaram slike u glavi od kojih mi ruka postaje nedovoljna. U čemu spava želim znati, je li vratio bokserice natrag na mjesto, je li uspio svršiti ili sam ga prekinula kad je postajalo toplije?

„Sjećam se. Zamolio sam te da prespavaš kod mene tu noć, nisi htjela. Nazvala si me pičkicom."

„Oh." Smijeh provali iz mojih usta., „Na taj drugi dio sam zaboravila."

„Zato ja nisam. Ne smiješ petogodišnjaku reći da je pičkica. Zbuniš ga."

„Bio si zbunjen?"

„Malo, ali kratko je trajalo. Ubrzo sam doznao da volim pičkice, a ta mi se verzija puno više sviđala."

Podižem ruku u znaku trijumfa. „Živjele pičkice!"

Malo smijeha izlazi u isto vrijeme kad pita, „Jesi li ti nešto konzumirala?"

„Ne!"

„Posebno si živahna u..."