Ne pričamo o nama

Dvadeset četvrto poglavlje

Odlazak iz bolnice se odužio. Nije da brojim, ali tri sata otkako sam posljednji put vidjela Antona su otkucala prije dvije minute i petnaest sekundi. Strpljenje nije moja jača strana, osjetila sam tu manu čim je okrenuo leđa s ključem u ruci i otišao pronaći sve što sam ikada napisala o meni i njemu.

Ta tri sata provodim u društvu mame i Nina te dajem najbolje od sebe kako bih se usredotočila na Ninove priče zbog kojih mami osmijeh ne silazi s lica. Da sam u prisutnom stanju vjerujem da bih se maminom smijehu pridružio i moj. Nino je zabavan tip, nije mi jasno kako je od ovakvog zabavnjaka moglo nastati čudovište od njegove kćeri. Koji problem je bio u spermijima, je li se ikada zapitao?

Ne mogu dugo biti fokusirana na istu misao jer mi se um ponovno vraća na Antona u mojoj sobi kako čita tekstove u kojima na sve načine izražavam koliko sam njegova.

To je prekrasna slika. Vjerujem da će uživo biti mnogo ljepša.

Mama u jednom trenutku primjećuje moju odsutnost i upita zabrinuto je li sve dobro.

Dobro sam mama, tvoja kćer nikada nije bila bolje. Svašta ti moram ispričati. Pošizit ćeš pošto ti Anton nije omiljen u posljednje vrijeme, ali nije važno. Nešto drugo jest. On me voli, oduvijek me je volio. Više nikada nećeš vidjeti suze u očima tvoje kćeri. To ti obećavam.

Srce i duša mi je smještena u toj sobi.

Tri sata, dvadeset četiri minute i tri sekunde. Zaista ne mogu više. U tri sata koliko smo bili skupa uvjerila sam se da mama nije samo dobro nego odlično, Nino ne dozvoljava skinuti joj osmijeh s lica. Slatko za gledati, ali moje je strpljenje postalo krhko. Mamu će ujutro otpustiti iz bolnice, odjeću ne treba, nahranjena je pošto nam je Nino donio hrpu hrane iz obližnjeg restorana i vrlo zadovoljna. Mogu u miru otići i posvetiti se nama. Ne našem prijateljstvu, nego dvama ljudi koji žele biti zajedno na svaki mogući način na koji muškarac želi ženu ili obrnuto. Dodirnuti ga i ne umrijeti je moj novi cilj.

Taksi je baš danas, u ovaj sat, i za mene odlučio biti spor na cesti. Kilometraža je za plakati, gužva se raščistila od maloprije, vrijeme se smirilo, a taksist se pretvorio u puža. Umrijet ću i prije nego što dodirnem Antona po mjestima od kojih mi se koža na rukama ježi.

Nervozno provjeravam mobitel, očekujući poruku u kojoj me pita gdje sam. Ja se pitam ježi li se njegova koža od istih misli. Ili je previše zaokupljen tekstovima, što vjerujem da jest. Iako se naš posljednji susret približio brojci od četiri sata on nije mogao sve stići pročitati, pa ni pola od toga. Na kojem je dijelu zanima me. Kako godine teku među nama, tako su i moje misli ozbiljnije. U desetoj ga želim poljubiti u obraz, u šesnaestoj zadovoljavati prstima. Načitat će se svega.

Pružam taksisti novac dureći se na njega zbog spore vožnje. Baš danas, baš je danas došao glumiti sveca koji vozi po pravilima na cesti. Malo za promjenu me nije prepoznao, tako da je barem to bilo olakšavajuće. Iskočila bih iz automobila kad bi još uz sporu vožnju propitivao o Antonu Rosu. Ne priča mi se o njemu drugima, jedina osoba koja će večeras pričati s njim o njemu sam jedino ja.

Lexus je uredno parkiran pred kućom, a jedino svjetlo koje gori u kući je ono svjetlo iz moje sobe. Gore je i uskoro ću sliku koja me pratila do ovdje pretočiti u onu ljepšu, stvarniju.

Svjetlo u hodniku obasja zidove i pustoš kuhinje. Krenem tihim koracima put sobe, u kući je tišina, pa su moji tihi koraci preglasni. Izujem gumene čizme sa nogu koje su me danas spasile i uputim se prema sobi bosih nogu. Vrata su otvorena na škrip, a između njih i štoka vidim svjetlo i malo Antonove noge. Zamišljala sam kako leži na krevetu, podvučen jastuk na zidu na koji je naslonjen i čita. Ozbiljno, fokusirano lice na papiru i ništa osim prsta s kojima sklanja papir uzimajući novi te oči koje spušta iz jednog reda u drugi se ne pomiče.