Ne pričamo o nama

Šesnaesto poglavlje

„Jesi li sigurna?"

„Nisam, ali preživjet ću. Svaki put jesam." Pronašla sam Borisovu kapu u ormaru i zamijenila je onom koju sam dala Antonu jer mi je bila prevelika. Opet sam navučena mojom opremom za spašavanje, samo što je ovog puta nešto znatno drugačije; imam partnera u akciji.

Mrak nas je usisao u orbitu, ulične svjetiljke obasjale su terasu kafića i put kroz koji moramo proći. Nitko nije iskočio ispred nas na izlazu. Blicevi koje smo očekivali nisu se dogodili. Nikada me više nitko neće fotografirati dok sam nespremna. Nespremna sam svakako, ono što hoću reći jest da im više neću priuštiti pijane prilike i slično.

Pogledam u okrugli, punašni mjesec visoko na nebu. Puni mjesec sa sobom donosi nevolju, barem tako kažu. Hoće li je večeras biti?

Iznad nas se protežu stepenice koje vode do parkinga. „Gore mi je automobil", kažem. „Popet ćemo se."

„I moj isto. Izgledaš mi kao da si nešto slično radila već i prije" , primijeti.

„Skrivala se od radoznalaca? Jesam."

„Maltretirali su te?"

Iduće rečenice ostavljaju gorak okus u ustima. „Lagala bih da kažem da nisu, morala sam se nekako snaći. Jedno vrijeme hodanje pod šiltericom ulicama je palilo."

„Mušterije u kafiću?"

„Od njih se nisam mogla sakriti, nažalost."

„Mislio sam kako sam ti priuštio nevolje dolaskom, a ti si već bila u nevoljama i prije nego što sam stigao."

„Mali grad." Osvrnem se na jednu bitnu stvar do koje nismo stigli doći. „Doduše, netko je naš odnos cinkao novinarima." Kako me je upravo pogledao shvaćam da ne zna priču, mislila sam da je obaviješten. „Da se ispravno izrazim; prodao odnos. Bila sam u časopisima, prodane su naše zajedničke fotografije. Kako nisi znao za to?"

Antonovo čelo ispod punog mjeseca blješti od namrštenosti. Spreman se potući s bilo kim tko se dirao u mene ili naš odnos. „Menadžer i ja imamo dogovor da kad traju natjecanja ne uznemiruju me s tračevima iz časopisa. Kasnije me je vjerojatno zaboravio obavijestiti. O čemu su pisali?"

Nemamo vremena zato u kratkim crtam prepričam tekst i opišem slike koje je netko ukrao.

Popnemo se gore, ubrzanim korakom požurimo, moj koraci ubrzo posustanu zbog poznatih smjehova koji dopiru nekud iznad.

Matildina ekipa. Prepoznala bih tonove tih prodanih smjehova u bilo koje doba dana. Njihove matice nema s njima , nema vremena jer smišlja planove kako bi rastavila naše roditelje. Mimoilazimo se spuštenih glava u podu. Ne primjećuju nas, nastavljaju sa smjehovima i iza naših leđa.

„Sranje" procijedi Anton došavši do vrha.

Hvata mi lakat sprječavajući me da hodam dalje.

Polako uspravljam glavu skrivenu u podu. „Što se dogodilo?"

Odgovor se nalazi ispred nas. Novinari nas čekaju na parkingu, a na njihovim ramenima ljuljaju se crni, profesionalni aparati. Rasprostranjeni su parkiralištem, tako da se nekoliko njih nalazi na strani gdje sam parkirala. Iznad lelujaju oblaci dima od cigareta. Razgovaraju među sobom i ostavljaju nam otvorenu priliku za natrag.

„Anton Roso!"

„To je on! Sigurna sam da je on!"

Nisu novinari, nego dvije tinejdžerice koje nam idu ususret uzbuđene što su uhvatile idola, simpatiju o kojoj sanjare, na ulici.