Ne pričamo o nama

Četvrto poglavlje

Bio je petak trinaesti kada sam ti poslala posljednju poruku. Znam da sam luda jer pamtim datum, ali lakše mi je uvjeravati sebe kada kažem da se petak trinaesti uvijek najbolje pamti. Na taj datum obećala sam samoj sebi da ću srce odljubiti od tvojeg. Bilo je lagano reći, jer ono što sam ja prolazila i radila da bih to ispunila, bilo je mučnije od Danteovog pakla.

Tvoje poruke bile su kratke, svakim mjesecom sve kraće. Moji odgovori bili su još sitniji od tvojih. Morala sam to napraviti zbog sebe, bila sam osoba koju sam uz tebe najviše voljela. Tako je bilo najbolje za mene.

Nemaš ti pojma kroz što sam ja prolazila.

Bila sam mlada, ranjena i beskrajno zaljubljena u tebe.

A onda uz tvoj uspjeh u njemačkom klubu morala sam gledati u časopisima djevojke kako ti se vješaju za vrat.

Podsjećale su me na Irenu. Sjećaš li se Irene? Upoznao si je dok smo bili na maturalcu u Dubrovniku, završavali osmi razred, tebe je pubertet preuzeo više nego mene. Mijenjao si se, glas ti je mutirao i počeo si gledati djevojke. Sreo si je u hotelskom hodniku, bila je druga škola, i ona je kao i mi bila na maturalcu. Sjećam se da sam je mrzila, vrtjela ti je guzicom pred nosom i pričala onim glupim, piskutavim glasom.

A ti si se na to palio kao budala. Bio si u sobi do moje, a ja sam tu noć morala slušati kako je jebeš s druge strane zida.

Tada si imao svoj prvi put i poklonio si ga djevojci koju si znao svega par sati.

I tko je bila osoba kojoj si se odmah pohvalio? Bila sam to JA. Jesi li ti normalan?

Pokvario si mi sav maturalac, plakala sam cijeli mjesec i onaj nakon. A onda je u naš gradić stiglo ljeto.

Sjećaš li se Matije?

Moraš ga se sjećati. Slomio si mu nos jer mi se približio i poljubio u obraz.

Rekao si: NE POZNAJEŠ GA. MOŽDA JE MANIJAK.

Tjedan dana nakon, doznali smo da je taj isti Matija natjerao curicu da mu masturbira u WC-u. Imala je jedva dvanaest godina. Bio je MANIJAK.

Imao si pravo i to mi tuvio glavom mjesecima.

Onda je stigla ona noć, naša posljednja, i ono popraćeno pijanstvom.

Natjerao si mi srce u nebo, a onda kada smo se iduće jutro našli, to isto srce iz neba srušio ravno na zemlju.

Opet pričam o nama.

Osam godina truda i rada na sebi ni za što. Krivim ljude oko sebe koji mi neprestano pričaju o tebi, krivim tebe jer si se odjednom pojavio i uvukao nam se u srca. Ponovno.

„Kakva je to tužno javljanje?" pita me moja Tihana kada napokon dobijemo priliku razgovarati preko mobitela. Nemamo vremena za razgovore kao nekad, naši telefonski razgovori sveli su se na dvije minute, nekad smo satima čavrljale.

Tihana je u Švicarskoj, u tuđoj državi istražuje o lijekovima i spašava živote. Ovdje je nisu znali cijeniti.

„Ne znam što da kažem, a da već ne znaš."

„Listam portale i koliko sam uspjela primijetiti kod vas vlada ludnica. Malo sam požalila jer nisam tu."

Uzdišem kroz nos. Sjednem na krevet i preklopim slobodnom rukom čelo.

Tihana nastavlja iza slušalice poput, ma poput svih koji su mi se obratili. „Ariana, priznaj da je prokletoooo lijep!" Samo sam je čekala. „Ne sjećam se kad sam ga posljednji put vidjela. Baš te je namučio, ha?"