𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Uvod

Matea

"...i za kraj današnjeg dnevnika, dragi gledaoci pogledajte kakva nas to vremenska prognoza očekuje sutra a i za naredne dane."

 Uzimam daljinski koja sam ostavila na krevet i gasim TV. Ipak je mjesec jul, trebalo bi biti toplo i sunčano sa visokom temperaturom. Pogledam na sat i vidim da je uveliko 20:15 časova. Kraj smjene. Konačno. Uzimam u ruke kantu s mutnom vodom, metlu i zaključavam sobu. Ključ sa oznakom broj deset ostavljam u džepu i silazim niz stepenice žureći. Moram da stignem na autobus, inače ću opet ići pješke. Veoma sam poznata po tome da uvijek zakasnim, i vjerujem da je za mene ona poslovica 'Ko nema u glavi, ima u nogama.'

Ugledam na recepciji Nenada, koji ne odvaja svoj pogled od kompjutera. Lagano se popnem na prste i ostavljam mu ključ uz napomenu da sam sredila i očistila sobe za sve buduće goste, koje bi trebali sutra da dodju.

Godišnji odmori počinju, gosti dolaze sa svih strana, iz različitih dijelova države ali i svijeta, ipak je kao što sam rekla mjesec jul, mjesec odmora i uživanja. Blago njima. Znaju da uživaju kako treba. Znaju da uživaju kad treba i to što bi se reklo na "visokoj nozi." Bože, sama sam sebi smiješna sa svojim mislima.

Nenad, koji konačno me primjeti, uzima ključeve i uz "kiselu facu" mi poručuje da napustim recepciju jer nemam više šta da tražim. Smjena mi se završila a on nikada nije raspoložen za pričanje. Baš je čangrizav. Žalim njegovu djevojku. Ta će morati imati čeličnu volju a i živce da njega istrpi.

Prava ja se našla da komentariše tuđe živote. Nema šta. Žureći stignem na autobus. I dalje se na radiu vrti jedna te ista pjesma. Kada će da je promjene. Gledam kroz prozor mrak je pao, zaljubljeni parovi šetaju, tinejdžeri se vraćaju sa plaže, veseli i nasmijani. Eh, blago im se. Kažu da su to najljepše godine. Pa meni nisu bile.

Neću više o tome da razmišljam. Sada ću doći u svoj mali stan, skuhati neku ukusnu večeru, i gledati TV. A potom se ušuškati, i zaspati.

Penjući se stepenucama u svoj stan, po ko zna koji put ispadnu mi ključevi na pod. Podignem ih i kad otključam uđem u svoj stan i samo se bacim na krevet.  Odmor. To je ono što meni treba.

Kada osvane novi dan, sve uvježbano radim. Spremanje, žurenje na autobus, dolazak na posao, gledanje čangrizavog Nenada, oblačenje radnog odijela i uzimanje metle i kante, moje vjerne prijateljice koje me uvijek prate. Oko podne kada cafe bar "Bura" počinje da radi, od svojih koleginica načujem da je zaposlen novi kolega koji će baš tu da radi.
Uvijek mi bude drago kad se neko zaposli kod nas. Posao je veoma važan u današnje vrijeme. Dobro i ljubav je važna ali njome ne možemo da platimo ni račune ni hranu.

Kada sam prebrisala prozore na spratu na kome radim, uzimam već tešku kantu i zaputim se prema stepenicama da ih obrišem. Vidi se da su pune prašine i da im je potrebno pranje. Nikoga nema. Odlično, za ovo što ću da uradim. Vremena je sve malo, a ja toliko posla imam. Uzimam tešku kantu i prosipam vodu.

"Šta koji.." , riječ su koje čujem kad sva voda padne na stepenice. Ne mogu da vjerujem. Upravo sam vodu prosula na nekoga. Samo da nije direktor. Bože samo da nije on. Ne mogu sada otkaz da dobije. Sada kad sam konačno pronašla posao. Nije mi trebalo da bez istoga i ostanem.

Požurim niz stepenice, padam, ustajem ali to trenutno nije bitno. Ugledam potpuno mokrog mladića. Ne izgleda mi poznat. Nije direktor. Makar neka utjeha za ovo što sam upravo sada uradila.
"Izvini molim te, nisam te vidjela. Samo sam htjela ovo da završim što prije. Imam mnogo posla, a ovo..", odjednom moje brzo pričanje bude prekinuto sa njegovim ljutim pogledom.

Gotova sam. Nema me. Spustim pogled i trenutno gledam u njegovu mokru obuću.

"Mhmm, šta da radim sa tobom nespretna djevojko?" , čujem njegov glas koji do samo par minuta više nije ljut nego nasmijan.
"Znaš bilo mi je potrebno ovakvo mokro osvježenje, ipak je vani vrelo a ti si sva tako.."

Ne mogu ga gledati. Lice mi je svo crveno od njegovih riječi. Niko mi se nikad nije tako obraćao.
"Izvini stvarno", još jednom mu kažem.
"Žurim, da se presvučem, ali nespretna djevojko još ćemo se mi vidjeti" , i ostavi me tako da se crvenim i sva nespretna da sredim stepenice.

Uvod moje prve priče. Hvala vam što čitate 💙