𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Prvo poglavlje

Oleg

Dok voda lagano klizi niz moju odjeću, ne mogu a da se ne okrenem da pogledam djevojku koja je zaslužna za moje „mokro stanje." Priznajem, ne pamtim kada sam se ovako iskreno nasmijao od srca. Ovakve scene sam uvijek gledao na filmovima na TV, čitao u knjigama kada se glavni likovi prskaju vodom u moru, ili se ljube na ljetnoj kiši, a li da se meni dogodi da me jedna djevojka zalije vodom i to još prljavom, e to tek nisam mogao da vjerujem. A tek kada se blago zarumenila, i počela izvinjavati, mislio sam da sanjam. Jer realno živimo u današnjem vremenu gdje riječ „izvini" skoro niko pa ne upotrebljava.

Nespretna djevojka, koja mi se nije prestavila, mi nestane iz vida, ostavljajući me da se još jednom nasmijem. Sva sreća pa je ljeto. Svima je potrebno neko rashlađenje. Neko to dobije kupanjem u moru ili na bazenu, a neko jednostavno poliven vodom.

Moram se hitno presvući. Smjena mi još nije gotova. A ne mogu ovakav pred ljude. Šta će misliti o meni. Ne mogu sada da dobijem otkaz. Kada sam konačno pronašao posao. „Kolega" – začujem piskutav ženski glas koji me zove.

„Zdravo, ti mora da si novi ovdje. Ja sam Sara. Takođe sam zaposlena ovdje. Znaš ja sam ovdje glavna što se tiče čišćenja, jer da mene nema ovo ne bi opstalo. Ako hoćes ja ti mogu posuditi novo radno, čisto i mirišljavo odijelo, ja sam se lično pobrinula za to. Kada sam vidjela šta ti se dogodilo, morala sam.." , prekinem njeno brzo i piskutavo pričanje uz moje blago klimanje glave. Uvijek sam bio takav. Samo jednostavno klimnem glavom, jer ne volim osobe koje puno ili bezveze pričaju. Jednostavno troše moje vrijeme.

„Znala sam da ćeš pristati, 'ajde pođi sa mnom" , nastavi Sara svoj monolog. Idući za njom dođemo do jedne sobe, gdje je otključa i ugledam na krevetu prepoznatljivo radno odjelo za cafe bar „Bura". Prepoznatljiv logo Bura nalazi se na lijevoj strani majice, kada se obuče nalazi se tačno blizu srca, na lijevoj strani.

Lagano uzimam odijelo, a ne mogu da je ne upitam „Znaš li možda Saro, zašto se ovaj hotel, caffe bar pa uostalom sve što se ovdje i okolini zove Bura? Kada se bura rijetko ovdje događa, mislim tako sam pitao posjetioce ali oni kažu želja direktora." Ovo me je tako zanimalo.

„Iskreno ne znam, a pravo da ti kažem ne zanima me. Zvalo se ovo „Jugo" „Košava" „Ciklon" „Anticiklon" bitno da je plata redovna a i povišica. A desi se tu i tamo koji bakšiš kada gosti napuste sobe. A što se tiče onog incidenta, vjeruj svakako da će ona aljkava dobiti zasluženu.." opet je prekidam.

„Nema potrebe svakome se to dogodi, ionako je neću viđati, ja sam na potpuno drugom dijelu hotela, a Vi ste ovdje tako da sve riješeno. Ne brini se Saro ništa i da hvala za radno odijelo." trčeći izađem iz sobe. Jer da sam ostao još koji trenutak svakako bi izludio, od njene priče. Je li realno da ovoliko može da priča?

Gosti dolaze, velika je gužva. Znači da je ove godine sezona odlična. Uzimam od svakoga narudžbu, donosim im potrebno hladno piće. U prolazu čujem vesele osmjehe male djece koje pričaju kako su se proveli na plaži, kako su školjke sakupljali i stavljam im na sto negazirane sokove i zaputim se prema šanku. Muzika je ovdje uobičajena. Tu i tamo neko zatraži par pjesama. Obično to budu ljetni hitovi koji govore o moru. Pa ako svi mogu da slušaju šta žele možda bi mogao i ja samo refren jedne pjesme koje nisam jako dugo čuo.

Niko neće primjetiti. Uglavnom su zauzeti pričanjem, gledanjem u telefon. Prilazim laptopu koji se nalazi na šanku i kucam naziv pjesme „Eternal love" i odmah prebacujem do sredine pjesme gdje je moj omiljeni dio i zajedno sa njima tiho pjevušim.

Look far up in the sky
You'll see the light that shines
Eternal love will never die
Hold me and we could fly
Floating just you and I
New life will reach you if you try

Look far up in the sky
You'll see the light that shines
Eternal love will never die
Hold me and we could fly
Floating just you and I
New life will reach you if you try

Nakon što se završi, vratim na ljetne hitove, i počnem da uzimam ostale narudzbe. Polako se smjena privodi kraju. I dok zadnji mladi par napusti cafe bar, operem ostatak čaša. Izlazeći ne mogu da se ne nasmijem, na par metara nalazi se ona, nespretna djevojka. Oh sudbino, zar si mi se to konačno nasmiješila?

Traži nešto u svojoj torbi, izgeda tako slatko kad se nervira sigurno ne može da pronađe ili ključeve ili telefon, pa od ljutnje istrese cijelu torbu, a sav sadržaj pada na topli asfalt. Polako joj prilazim, još uvijek me nije vidjela i čujem tiho psovanje koje izlazi iz njenih usta.

„Pa nespretna djevojko, srećemo se opet. Ipak se moja želja ostvarila. Znaš cijeli dan sam o tebi razmišljao i .." , sad ja bivam prekinut od nje „Samo si mi ti falio sada, oh da možeš misliti baš si razmišljao o meni i hvala ti na tome. Sigurno si tako glasno razmišljao kada si pričao Sari o meni." , iznervirana a i ljuta mi kaže sve u jednoj sekundi. Ne znam kako je disala kada je sve ovo pričala, a ja ne bi bio ja kada se opet ne bi nasmiao.

Ali njoj nije ni malo smiješno, od one rumene, stidljive djevojke sada se pretvorila u razjarenu mačku koja me počinje udarati po glavi, grudima, ma svemu što stigne.

„Zbog tebe od sutra radim duple poslove, ali pazi za manju platu, sve zbog tebe i tvog jezika i da ne želim više nikada da te vidim." , i dalje čuje njene riječi i psovke. Taman kada sam joj htio uzeti ruke i sprečiti da me udara, da joj kažem da nemam veze sa tim, ona se istrgne i počinje da trči što dalje od mene. A samo sam joj htio dati objašnjenje da nisam kriv.

A ja, rekao sam vam, ja ne bi bio ja kada se ne bi ponovo na ovo nasmijao. Šta ću kada mi je smiješno.

Hvala vam što čitate moje priče 💙