𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Trideset deveto poglavlje

Matea

Kada smo izašli iz bolnice, i došli kući tamo je bila Lola. Malo je bilo reći da mi je ta djevojka falila. Istina, dolazila je u bolnicu, držala Maju, ali iskreno poželjela sam da sa njom i pričam. Fali mi mnogo i ona, i naš posao u biblioteci. Zato smo ostavile Olega i Ivana dole, u dnevnu sobu a nas dvije smo se zaputile do moje sobe.

"Hoćeš li uzeti bebu?" , dok sve tri ulazimo u sobu pitam je.

"Mhmm, pa može naravno. Samo ja nikada nisam držala bebu. Ne znam da li znam. Šta ako.."

"Vidi, nije teško sada ću ja tebi pokazati. Samo pazi na glavu njenu i sve će biti u redu."

Polako joj dajem Maju u njene ruke. I Lola kada je konačno uzme, Maja joj to nagradi sa velikim osmjehom. Imamo stvarno veliku sreću, Maja je vesela mala beba, ne plače puno, samo se smije.

"Vidi Matea kako mi se slatko nasmija. A tek okice. Bože, što sam najljepša." , priča joj Lola dok ja sjedam naš krevet. Ubrzo mi se pridrži i njih dvije.

"Mnogo ti lijepo stoji beba."

"Hvala ti, znaš jedva čekam da i ja imam ovu malu mrvicu." , iskreno mi prizna.

"Znaš, htjela sam te pitati, ti i Ivan. Mislim zajedno ste došli ovdje, i u bolnicu. Imali li možda promjena?"

Lola mi u to vrijeme vraća Maju, zamišljeno gleda ispred sebe.

"Pa, sve je manje više isto. Ne pričamo mnogo. I kad se vidimo znamo da smo tu radi vas dvoje, sad troje," nasmija se dok kaže ovu zadnju riječ, "i to je to."

"Šta misliš da mi pomogneš je uspavati, dok ja taman ostavim ovu odjeću. Oleg je sve živo kupio" , brzo promjenim temu.

Naveče kada su Lola i Ivan otišli, počela sam da zamjenim Maji pelenu, ali Oleg se ponudio da to uradi. Bilo je smješno sve to gledati, pogotovo kada je stavio ruku na nos, kada je osjetio neprijatan miris. Ali na kraju je uspio sve to dobro da uradi. Noć smo sve troje proveli zajedno. Maja na njemu, ja pored njega. Ne pamtim kad sam zadnji put ovako dugo, spavala.

Jedno jutro Oleg me upitao: "Šta misliš kada će moći da priča, vidi ja joj stalno govorim tata, a ona se samo smije."

"Još je mala za to, treba da prođe određeno vrijeme. A i od kud ti to da prvo treba da kaže tata, može reći i mama. " , kroz smijeh mu odgovorim.

"Jedva čekam da čujem prvu njenu riječ, možda bude zajedno rekla mamatata."

Dok smo mi pričali, Maja je zaspala.

"Vidi te nje spavalice, samo bi da spava." , kažemo u isti glas. Oleg je uzina i odnosi je do našeg kreveta. Stavlja jastuke sa svih strana, a potom tiho izlazimo iz sobe.

Izlazim na balkon i gledam u prizor ispred sebe. More, mir i tišina. Osjetim na svom stomaku dvije ruke kako me povlače na sebe, i Olegovu glavu na mom ramenu.

"O čemu razmišljaš nespretna djevojko?" , pita me dok ostavlja poljubce po mom vratu.

"Pa, iskreno o svemu po malo. Nikada se nisam nadala da ću danas imati sve ovo."

Okrenem se prema njemu dok mu ovo govorim. Oleg uzima moju ruku u svoju, i odlazimo do našeg mjesta, velika ljuljačka, gdje se ja smjestim a on legne i spusti glavu na moje krilo.

"Češkaj me."

Dok mu lagano prstima prelazim po njegovoj kosi, lagano ispušta zvukove užitka.

"Znaš Matea, ni ja nisam mogao da vjerujem da ću ovo sve da imam. Imao sam mnogo bura u svom životu, i mnogo kiša, gdje sunce skoro pa nikada nije sijalo. Znaš nisam ni vidio njegove tragove sve dok se ti nisi pojavila. Znam da sam to puta rekao, ali tako sam srećan jer si ti meni dopala. Sa tobom sve se se može razgovorom riješiti, ne svađaš se puno, i ono najvažnije znam da me voliš isto kao i ja tebe."

"Ne znaš, ove riječi što si sada rekao mnogo mi znače. Svi mi imamo bure u našim životima. I mislim da treba neko vrijeme da prođe da sunce se pojavi i da sija. Ali kada dođe taj trenutak da sija, znam da će da sija zauvijek. Vidi ti i ja smo primjer za to."

Ustaje sa mog krila, gleda me oči i kaže da me voli, i ja mu isto tako uzvratim. A onda, spušta svoje usne na moje, i izvodi magiju na njima.

"Znaš," reče mi u pauzi dok uzima zraka od poljubca, "mogli bi da radimo na još jednom djetetu, mnogo mi se dopadaju tvoje grudi u trudnoći."

Blago ga udarim u rame.

"Oleg samo na jedno misliš." , glumim uvređenost dok mu ovo govorim.

"Znaš meni je dalje u glavi ona scena kada si me zaveza, i skinula onu spavaćicu. I dalje to imam ispred očiju. I volio bi da to ponovimo."

Kada se sjetim, pa lice mi se zacrveni.

"Pa, ne znam baš, to vezivanje, ipak Maja je tu. Šta ako nas čuje, poznavajući tebe nisi baš tih."

"Znači pristala bi. Ja jesam tih, ti nisi, ti si glasna, samo vičes Oleg brže.. Oleg.." , stavljam mu ruke na usta da prestane sa ovom pričom.

"Dobro, dobro, znaš imam ideju kako da to izvedemo."

Premještam se njemu na krilo dok ga pitam koju ima to ideju. Baš me zanima šta je to sada smislio.

"Imamo kumove za to zar ne. Ti nazovi Lolu, ja Ivana nek je malo čuvaju. A ti i ja iznajmimo sobu samo za nas."

"Mužu moj, to je odlična ideja. Sviđa mi se kako razmišljate. Taman njij dvoje da nekako spojimo. Iz aviona se vidi da ne mogu jedno bez drugog."

"Pametna moja žena, ima to da uradimo."

Ponovo se usnama spajamo u naš poljubac. Koji je toliko jak, da je bura u poređenju sa ovim samo blagi vjetrić. Istina imali smo bure u našim prošlostima, imali smo je sada, u sadašnjosti. Niko nije rekao da ih nećemo imati u budućnosti. Ali nas dvoje smo jaki. Mi ćemo sve to da izdržimo. I znamo da se mnogo volimo. I to nam je najvažnije od svega.

Ostao je još epilog 😭😭
Mnogo sam tužna jer se rastajem od svoje prve priče. Matea i Oleg će mi puno faliti.

Odlučila sam da od petka 11.09 ujutro izbacim nastavak o Loli i Ivanu a naveče bi izbacila nastavak o Evgeniji i Emilu. Tako da svaki dan imate poglavlje iz obe priče.

Hvala vam na čitanju 😍😘❤

Mišljenja 💙💙💙?