𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Epilog

Oleg

Deset godina kasnije

Osjetim mekane poljucce po mom vratu.  Ti ist poljubci se nastavljaju po mojim grudima, zatim se spuštaju sve do mog stomaka. Počinjem da otvaram oči, da pomjerim ruke ali to mi nikako ne uspjeva. Tek kada postanem potpuno svjestan toga, vidim da sam opet zavezan. Moja draga i voljena žena je odgovorna za to. A ko sam ja da se bunim. Zadnjih 10 godina od kako smo u braku praktikujemo vezivanje u krevetu, kada god uhvatimo slobodnog vremena od naše djece. Imamo ih tri, tri djevojčice. Maju, Anu i Marinu. Maja će uskoro da napuni deset godina, Ana osam, a Marina šest.

One sada spavaju, a mi smo naučili kako da iskoristimo vrijeme samo za nas.

"Mhmm kako uvijek bude to, da ja budem svezan a ti ne?" , znam i ja razlog tome, ali želim da to čujem ponovo od nje.

"Pa mnogo sam toga naučila od tebe u zadnjih deset godina. Znaš imala sam veoma veoma dobrog učitelja A on mi je uvijek govorio iskoristi trenutak. Ja sam ga samo poslušala."

Skida mi donji dio trenerke, zajedno sa boksericama a onda bez trenutka srama, i bez kakvog uvoda, samo ga stavi u usta i počinje da svojim jezikom da me šalje na ona mjesta na koje nisam ni znao da postoje, i osjetim da sam na magičnom mjestu.

"Pa mislim da sam te previše dobro i naučio."

Jedva joj uspijem reći. Ovo što ona radi, ovo nisam ni mogao zamišljasti. Svaka stvarnost je bolja od maštanja. Uspjevam polako da se odvežem.
Uzimam je za glavu i polako je primičem svom licu.

"Znaš zahvalan sam i dalje Bogu, kada si onaj dan prosula vodu na mene, nespretna djevojko."

"A ja sam tebi zahvalna na svemu ovom što danas imamo."

"Misliš imaš mene, pa sve ostalo?" Kažem joj dok se smijem.
Ona samo prevrnu očima.

"Samo na sebe misliš."

"Oo,nespretba djevojko mislim i ja na tebe."

Matea

Naš brak traje već deset godina. I ljubav je svaki danom sve veća i snažnija. Imamo tri prekrasne djevojčice. Bilo je tokom godina i uspona i malih padova, ali sve je to normalno za nas petero. Nakon par mjeseci od Majinog rođenja, ipak sam obukla pravu vjenčanicu, imali smo veliko vjenčanje, gdje su bili pozvani svi naši prijatelji iz biblioteke, poznanici, nove komšije. Na kraju smo ipak otišli na naš veliki medeni mjesec na Kanarska ostrva. Istina, proveli smo skoro na isti način kao i prvi. Više smo bili u sobi, samo naveče bi šetali sa plažom.

I evo dok gledam njih tri kako se igraju u našem dvorištu, sunce počinje da zalazi, ja dolazim do mog Olega. Sjedimo zagrljeni. Bure su bile, odlazile, ponovo dolazile, ali mi smo ih uspjeli pobjediti. I onda samo jedno drugom u isti glas kažemo ove dobro poznate riječi.

"Volim te."

"Volim i ja tebe."

I stigli smo da kraja ove priče. Epilog je tu, istina malo je kraći, ali od sutra se družimo sa Ivanom i Lolom pa će nam se Oleg i Matea spominjati i u njihovoj priči. 💖

Želim da se zahvalim svima vama koji ste me pratili od početka ove priče, hvala vam na svakoj zvjezdici, komentaru i pregledu. 💙

Uživala sam dok sam čitala vaše komentare, mnogo mi se dopadaju 😘

A sada pohvale i zahvale

"Zatišje pred buru" posvećujem svima vama koji ste je čitali i dodali u vaše biblioteke. 💓💖

I za kraj od sutra ide nastavak Ivana i Lole.

A naveče Emila i Evgenije.

A ja što vam mogu obećati da će u sledećim pričama, nastavci biti mnogo duži. I izvinite na pravopisnim i gramatičkim greškama. Sve nastavke sam pisala putem telefona, u želji da mi vi uživate 💖💙💛

Ostavite vaše mišljenje, komentar, kritiku i pohvalu. 💚💙💖💗

Od sutra se družimo sa ostalim pričama 😍😍😍