𝐙𝐚𝐭𝐢𝐬̌𝐣𝐞 𝐩𝐫𝐞𝐝 𝐛𝐮𝐫𝐮| 𝐳𝐚𝐯𝐫𝐬̌𝐞𝐧𝐚 ✔︎

Trideset drugo poglavlje

Oleg

Vraćam se srećniji kući nego ikad. Opet sam je imao. Taj trenutak kada jednom drugom pripadamo to nam ne može niko oduzeti. Volim njene želje. Kao nije mi oprostila mada može da me iskoristi u krevetu. Na ovo sam se morao nasmijati. Istina da sve pripisuje hormonima u trudnoći ali meni je drago što nije sve ostalo na onom poljubcu nego smo i to stigli da uradimo. Osjećam se nekako smireno i ispunjeno kada sam joj rekao da sam usvojen. To se primjetilo i na njoj kada mi je ispričala za svoje roditelje. Uprkos svemu i našoj prošlosti mi smo se našli. Mislim da je došlo i naše vrijeme za sreću. A ja znam kako to da iskoristim.

Istina, imam samo vremena do večeras ali gdje ima volje ima i načina zar ne? Šaljem Ivanu poruku kada bude imao vremena da mi dođe. Ko će bolje znati odgovor na ovo pitanje osim njega. Kada Ivan dođe smjesti se na kauč a ja ne čekam više ni trenutka nego mu samo kažem.

"Odlučio sam da zaprosim Mateu."

"Oleg, ne znaš koliko sam srećan što to čujem. Drago mi je." , ustaje i grli me. Kada se odmakne kaže:"Baš si me bio nekako uplašio onom porukom kad si rekao da odmah dođem. A ti se uskoro ženiš. Čestitam još jednom. I kad ćeš je zaprosti? Kako?"

"Pa zato sam tebe zvao, mislim pitao bi te nešto ali me bi htio da otvaram stara sjećanja?"

"Pitaj slobodno jesmo li drugovi ili nismo?"

"Pa dobro. Kako i gdje si ti zaprosio Lolu kada ste trebali vjenčati?" , pitam pa šta bude bude. A on se ponovo smjesti na kauč, zatvori oči i srećno se nasmija. Kao da se sjeća svakog trenutka. Kao da ne želi to da zaboravi.

"Paa.. nisam ja nju zaprosio ona je mene. Hej šta se smiješ Oleg tako je bilo. Bili smo dugo zajedno, a ona je bila divna. Voljela je puno ljubavne romane, svaki put bi mi čitala neki dio što bi glavni muški lik rekao glavnom ženskom liku, i dok sam bio sa njom u biblioteci na odjelu za ljubavne romane samo se okrenula i pitala Hoćeš li me oženiti? I izvadila dva prstena, imali su na istom mjestu dva mala srca."

"Čekaj kakvo si to muško da te djevojka zaprosi?" , na pitanje što sam uputio Ivanu morao sam se nasmijati.

"Ne vređaj mi muškost. Pa ona je mene prvog pitala i onda sam ja uzeo to prstenje, i pitao nju. Ne mogu ti opisati tada koliko je bila srećna."

"A ovaj.. kako ste se onda vidjeli ponovo jeste li oko toga pričali?"

"Išao sam danas da je vidim. Jedva sam uspio da pobjegnem od kandži one Nataše. Žao mi je ipak joj je drugarica Sara loše, doživljava nervne slomove ali uspio sam nekako da pobjegnem da vidim Lolu."

"Pusti Saru. Ovaj dio je zanimljiv. Šta je bilo kad ste se vidjeli?"

"Došao sam pod izgovorom da mi treba neka knjiga. Ali prije toga sam dao sebi taj luksuz da je gledam bez da zna da to radim. A ona.. sjedila je tamo i čitala je knjigu. Mislim ljubavnu jer se na naslovnici nalazio par i kada sam joj se približio i kada me ugledala ponovo je postala profesionalna."

"Ovo postaje sve bolje i bolje, pričaj."

"I ništa. Mislio sam da će ona početi s pričom gdje sam bio sve ove godine, što sam je ostavio ali ništa. Nije ni spomenula ni jednu jedinu riječ. Čak me zove gospodine."

"Ti gospodin? Izvini druže ali moram se nasmijati na tu riječ."

"I kako je bila sama u tom trenutku našla mi knjigu, ja je uzeo i otišao. Ali mnogo je lijepa znaš."

Odlučio sam malo da vidim da li je ljubomoran.

"Pa znaš ona radi sa Mateom tu. I znam da mi je Matea pominjala da ima nekog i da spre.." , nisam ni završio a Ivan kao lud skače sa onog kauča.

"Koga ima? Kako se zove taj? Koliko su zajedno?" , izgleda da dam dirao u osinje gnijezdo.

"Šalim se Ivane. Opusti se."

"Nemoj više da se tako šališ. Da li bi mogao malo ispitati kod Mateje da li ima Lola stvarno nekog?"

"Mhmm može ali kad se sto posto pomirimo. Ne želim da se opet vratimo na početak."

"Važi, Oleg. I jesi li zamislio kako da je zaprosiš?"

"Nisam baš. Sve što smislim ne valja. Glupo je. Ali znaš primjetio sam da i Matea kao Lola voli ljubavne romane. Znam šta ćemo. Idi ponovo do biblioteke i traži sve knjige o ljubavi, pogotovo ako ima neka kako se zaprosi. I onda uzmem iz više njih ideja i spojim u jednu."

"Sviđa mi se ta ideja. Da ponovo vidim Lolu. A ko će mi bolje pomoći u traženju ti knjiga ako ne Lola."

Odlično. Ivan ode a ja moram da izaberem prsten.

Ivan

Imam tu sreću da je danas dva puta vidim. Ali moram iskoristiti priliku da ostanem što više sa njom. Samo da je tu. Da nije otišla sa posla. Ulazim i vidim da ispraća Mateu. Sakrijem se iza vrata, jer ako me vide onda bi Matea mogla da zna po šta sam došao i sve bi upropastio.

"Hvala ti što si danas radila i za mene. Znaš ovo malo čudo me umori i tako mi se spava." , iskreno joj reče Matea.

"Nema veze, idite i odmori se. Ja ću još ostati sat vremena pa ću i ja kući." , kaže joj Lola. Odlično. Ovo nije moglo bolje da ispadne. Sačekam još pet minuta za svaki slučaj. I onda dođem do nje.

"Dobar dan gospođice. Da li bi mogli da mi pomognete oko nekih naslova knjiga?" , pitam je. A ona kada čuje moj glas, gleda me i ne vjeruje kao da sam tu opet. Gleda oko sebe. Ali nema u blizini nikog koga bi me mogla prepustiti kao prvi put kad me je njena druga koleginica donosila knjige.

"Da, naravno gospodine. Kažite šta Vam treba?"

Ti mi trebaš.

"Pa.. ovako nemam baš konkretne nazive. Mada mi trebaju ljubavi romani pogotovo ako ima u njima onaj dio kada glavni lik zaprosi ženski lik."

Vidim da teško guta pljuvačku. I siguran sam da se i ona sjeća u ovom trenutku kako me je zaprosila.

"Pa, imamo nešto oko toga. Mogu da potražim. Znači nemate ni jedan naziv?"

"Ne."

"U redu. Idem da potražim."

Idem da za njom hoću još malo vremena sa njom. Dođemo do dijela gdje stoji mnogo knjiga koje su većinom na vrhu. Ona stavlja stolicu i penje se na to.

"Jeste li Vi nekada bili zaručeni?" , pitam je da ugasimo ovu čudnu tišinu.

"Mislim da sam našla ono što Vama treba u ovom redu." , kako vješto izbjegava odgovor na moje pitanje. Ali ja i dalje nastavljam.

"Ja se trebam uskoro vjeriti, a moja djevojka voli romantiku i te knjige, gdje bolji način ako ne romantiku iz knjiga pretvoriti u stvarnost."

A ona kada čuje moje riječi, noga joj promaši pod i počinje da pada sa onim knjigama i ja požurim da je uhvatim i završavamo na podu. Ja leđima a ona na meni. A one knjige padaju svuda oko nas. Uzimam u ruke njenu kosu i pomjeram joj sa lica. Ali ona sve vrijeme drži oči zatvorenim.

"Lola, otvori oči molim te." , tiho joj kažem. A ona dozvoli sebi još trenutak da bude na meni. A onda opet postaje ta osoba u poslu.

"Izvinite gospodine, sada ću sakupiti te knjige. Malo sam nespretna." , govori dok sakuplja te knjige i daje mi.

"Hvala puno."

"Hvala Vama."

I na tome se naš razgovor završi.

Mali dio razgovora Ivana i Lole. Jedva čekam da počnem da pišem priču o njima. 🙈💏

Mišljenja 😍💙?