Sedmo poglavlje

3K 135 16
                                    

Kada sam se našla u sigurnosti toaleta, koji je na svu sreću bio prazan, zaključala sam ulazna vrata za sobom kako bih mogla da budem sama.

Pogledala sam svoj izraz u ogledalu i... izgledala sam užasno. Kao da mi je neko isisao svu krv iz tela; bila sam bleda i strava mi se ogledala na licu. Nadala sam se samo da to Lukas i gosti nisu primetili, te sam pustila vodu da teče i umila vrat nekoliko puta kako bih se smirila. Na kraju sam se pogledala u ogledalo, pokušavajući da smirim otkucaje srca koje je nenormalno udaralo.

„Izgledaš kao preplašena srna Tejt, dovedi se u red", rekla sam samoj sebi, mršteći se u ogledalu. Zatim mi je opet bljesnuo njegov ljugavi lik pred očima.

Sedeo je za stolom koji je savršeno gledao u naš separe. Pored njega je sedela neka žena i pričala mu je nešto ali on kao da nije obraćao pažnju na nju, bio je fokusiran na nas. Pažnja mu je bila usmerena ka našem stolu. Ka meni. Zatim mu je ljigavi osmeh bljesnuo na licu.

Tada mi je kožom prostrujao poznati osećaj – strah, i svaka dlačica na telu mi se nakostrešila. Mislila sam da sam sve to ostavila iza sebe pre pet godina, ali grdno sam se prevarila. Takvi ljudi te ne ostavljaju na miru. Takvi ljudi ti ulaze u snove i prave od njih noćne more. Krivica koja je dugo vremena tinjala, ponovo je pretila da izađe na površinu i osetila sam kako mi ponestaje vazduha.

Našao me je.

„Diši Tejt!", vrisnula sam na svoj izraz u ogledalu, ne mareći da li neko može da me čuje.

„Kučkin sin ti ne može ništa", rekla sam preteći, vadeći crveni karmin iz torbice i drhtavim rukama popravljajući šminku.

„A sad se vrati za sto i ponašaj se kao da malo pre nisi odlepila i umalo imala napad panike pred celim restoranom", naredila sam svom liku u ogledalu, uporedo vežbajući duboko disanje. Znala sam da moram da se vratim za sto pre nego što gosti posumnjaju da se stvarno nešto dogodilo; a večeras mi je to najmanje trebalo jer bi mi Lukas postavljao pitanja na koja ne bih želela da odgovorim.

Zato sam se nepunih dva minuta kasnije pojavila za stolom, sa usiljenim osmehom na usnama. Pre toga sam bacila pogled ka stolu za kojim je sedeo; sto je sada bio prazan. Otišao je.

Lukas me je i dalje sumnjivo proučavao.

„Izvinite, imala sam stomačne tegobe celog dana", obratila sam se tajkunu, a on se osmehnuo, verujući u moju laž.

„Da nije do ribe?", upitao je zabrinuto Vladimir.

„Nije, nije, sve je u redu", smestila sam se pored Lukasa, osećajući kako me njegov pogled prži sa strane. Istog trenutka kada se Vladimir upustio u neki razgovor sa svojom asistentkinjom, Lukas mi je gotovo zašištao na uvo.

„Šta je ovo dođavola bilo?", mogla sam da osetim kako besni zbog mog malog ispada od malo pre.

„Sve je u redu gospodine Lukase", osmehnula sam se, ne gledajući ga u oči a njegova tišina mi je rekla da mi nije mnogo poverovao.

„Kasnije", zarežao je suptilno, nakon čega se posvetio ostatak večeri gostima. Znala sam kako ću morati da smislim dobro opravdanje za ono što se desilo, a kada me je Lukas par puta u toku večeri pogledao kao da me upozorava da progovorim koju reč sa klijentom. Bila sam prilično suzdržana.

Kada smo se kasnije pozdravljali sa Vladimirom i Elenom i izlazili iz restorana, sve mi je prošlo u magli. Smestila sam se na suvozačevo sedište i sve vreme odsutno zurila kroz prozor.

„Hoćeš li konačno sada da mi kažeš zašto si tamo izgledala kao ti je neko uperio pištolj u čelo?", Lukas je razbio tišinu, ulazeći u standardnu Njujoršku gužvu automobilima.

Zabranjeni rajWhere stories live. Discover now