Trinaesto poglavlje

3.3K 132 8
                                    

„Mislim da bi bilo bolje da skupiš stvari i odeš na neko vreme kod prijateljice neke. Negde van grada bi bilo najbolje“, šetala sam tamo-amo po hotelskoj sobi, pričajući sa majkom već petnaest minuta. Bila je iznenađena što sam je pozvala, iako je i dalje imala moj broj telefona u imeniku i pozvala me po imenu kada se javila. Mada joj nisam ostavila puno izbora da postavlja pitanja, nakon kratkog razgovora, prešla sam na stvar.

„Ali zašto, o čemu se radi?“, sada sam osetila uznemirenost u njenom nežnom glasu, koji je postepeno bivao grublji.
„Samo me poslušaj Ženeviv“, nestrpljivo sam kazala, okrenuvši se na peti. Stavila sam je na zvučnik i otvorila kofer, tražeći odeću da se presvučem.
„Opet si napravila neko sranje“, ton njenog glasa podigao se za čitavu oktavu. Mogla sam da zamislim kako udobno sedi na svojoj fotelji i čita knjigu, iznervirana mojim pozivom koji joj remeti mir.

„Nisam napravila sranje. Ženeviv...“, zastala sam, namršivši se na ono što ću sledeće reći. Sklopila sam oči na trenutak.

„Mama... poslušaj me. Skupi samo neophodno i ne zadržavaj se. Koliko danas izađi iz grada. Čak mogu da ti pošaljem nešto novca za hotel u slučaju da...“

„Ne treba mi tvoj novac“, rekla je prekorno, „Dobro, odlazim. Otići ću...“
„Nemoj da mi govoriš kuda ideš“, blago sam je prekinula navlačeći crne kožne helanke i uvlačeći rolku iste boje u njih.

„Bolje je da ne znam. U svakom slučaju, javiću ti kada možeš da se vratiš kući“, naprskala sam parfem, posmatrajući svoj odraz u ogledalu. Pokupila sam kosu u rep, dopustivši licu da dođe do izražaja.

„Samo... čuvaj se Tejt. Šta god da je u pitanju“, dodala je, a ja sam se blago ali tužno osmehnula iako ona to nije mogla da vidi. Iako nismo bile u dobrim odnosima znala sam da joj je stalo.

„I ti mama. Pusti mi poruku kada se budeš negde smestila. Bilo koji znak da nešto nije u redu... zovi me. Ne puštaj neznance unutra“, brbljala sam, svesna tenzije koju je Mejson stvorio kada mi je rekao da zna gde živi moja majka. Znala sam da moram da preduzmem nešto, a odlazak do nje nije dolazio u obzir.

Znala sam da postoji ta mogućnost da me Mejson prati i nisam želela da mu dajem povoda da odreaguje. Bila sam sigurna da je u blizini, a najbolje bi bilo kada bih mu pokazala da me nije uplašio i da nije stvorio paniku. Zato i nisam rekla majci da sam ovih dana u Bostonu, udaljena svega nekoliko kilometara od nje; i svoje rodne kuće. Mada sam znala da ju je iznenadio moj poziv obzirom da nismo bile u kontaktu pet godina.

„Nisam dete, Tejt Kanvas. Ne moraš da brineš za mene“, istakla je očigledno, ali nije znala koliko zapravo moram, jer čovek koji se nameračio na mene i meni bliske je psihopata koji ne preže ni od čega. Prekinula sam poziv, strovalivši se na krevet, razmišljajući o tome da iako nismo bile u dobrim odnosima, ja sam osećala potrebu da je zaštitim.

Recimo samo da se njoj nikada nisu sviđali moji izbori i nikada me nije podržavala u mojim odlukama.
Ja sam želela da slikam, a ona je želela da upišem fakultet vezan za arhitekturu, samo zato što ga ona nije zavrila. Zato su moji snovi vezani za slikanje i otvaranje galerije ostvareni kasnije, kada sam otišla od kuće. Kada sam joj konačno rekla da ja tu karijeru nemam u planu i da želim da se bavim drugim poslom, što je zapravo bilo mesec dana nakon tatine sahrane koji je imao srčani udar, njeno srce to nije moglo da podnese.

Često smo se svađale, a kada sam napunila osamnaest, odlučila sam da je bolje da se iselim. Ona nije bila tu kada sam upoznala Kolina, nikada ga nije srela ali je bila na sahrani. Mada smo se u međuvremenu čule kako bih izmirila dugove koje je tata posle smrti ostavio, a ona nije mogla da plati. Zato sam se zadužila. Zato sam upala u problem zvani Mejson. Zato Kolin više nije među živima.

Zabranjeni rajWhere stories live. Discover now