Trideset prvo poglavlje

2K 91 4
                                    

Prošao je dan.

Plakala sam, borila se sa suzama, u iskušenju da otvorim tu staru flašu vina koja je stajala na polici. Na kraju sam odolela, prepustivši se preplavljujućem bolu koji me je rastavio na deliće, a zatim kasnije spojio u hladnu fasadu. Bila sam hodajući leš, koji je težio ka samouništenju. Posmatrala sam žilet na umivaouniku u kupatilu, dok mi je ruka igrala ka tome da ga dohvatim i olakšam sebi. Ali nisam to uradila ovog puta – želela sam da osetim. Želela sam da osetim sve do poslednje emocije kako bih shvatila ono što sam prvog dana rekla sebi kada sam prihvatila Luksovu ponudu za posao. Znala sam da će me sjebati; da će me uništiti na najsitnije komade, koji neće biti za upotrebu, a ipak sam pristala. Jer je Lukas Vulf postao moj delirijum; spas iz prošlosti... jedna slamčica za koju sam se kao davljenik uhvatila. Ta slamčica držala me je neko vreme, ohrabrujući me da ima nade... bodreći me... a zatim me je pustila da se udavim u sopstvenom bolu.

Zatim su prošla su dva dana.
Oči su mi bile natekle i uplakane. Bol je bio prisutan u vidu teskobe koja se nakupljala u grudima, dok sam osećala kao da će mi grudni koš eksplodirati.

Ledeni tuš nije pomogao... zapravo, činio je da se osećam još udaljenije i hladnije. Nisam došla na posao, a niko me nije ni zvao kako bi se uverio zašto nisam tamo. Dala sam otkaz preko mejla, šaljući direktno na Lukasovu imejl adresu... na koju nije odgovorio.

Pa je prošla nedelja.

Svakim danom je bilo sve teže, jer kada se naviknete na tu određenu osobu u datom trenutku, sećanja će ostati dugo nakon toga. Zato mi je kamen na grudima olakšavao, ali vreme nije pomagalo. Lukas Vulf me je prvi put u životu slagao kada mi je jednom rekao da vreme leči sve. Ne leči vreme, sami se lečimo. Neke rane nikada ne zarastu, a kada se dovoljno ohlade da postanu tamni ožiljci, to vreme učini da one zabole, kako bi nas podsetile da su i dalje tu.

Nije ni pomoglo to što je asistentkinja Olivija, ne znajući za našu situaciju, jednog dana poslala fotografije iz Bostona. Slike iz krčme, gde smo se prisno grlili i izgledali kao da smo zajedno. Na jednoj fotografiji sam bila namrštena, dok sam na drugoj opušteno gledala u Lukasa. Nije znala koliko mi zapravo trenutno nije trebalo podsećanje na te momente. Tada nismo bili srećni, a ni zajedno, ali smo svakako bili u boljoj situaciji nego sada. Tada smo gotovo bili stranci, koji se poznaju. Sada... sada smo bili ljudi sa uspomenama koje smo žalili što smo ikada stvorili.

Zato je zabolelo kada sam jednog dana u nedelji odlučila da odem do njegovog stana kako bih mu ostavila pismo. Tada sam ih čula. Bilo je tiho u zgradi, a žensko kikotanje i ječanje je dolazilo do izražaja. Srce mi je potonulo, dok su mi se stare suze skupljale u grudima.

Toliko ti je trebalo da me zameniš? Došlo mi je da vrisnem, ali nisam. Samo sam stajala pred vratima, tupo zureći i upijajući zvuke iz unutrašnjosti. Nisam znala koja je u pitanju ali nije bilo ni bitno. Bila je glasna, dok je ječala i uzvikivala njegovo ime. Drhtavo sam spustila pismo i sliku koju sam nacrtala za njega. Ostavila sam to na pragu, kao njegov podsetnik da znam i da sam bila tu. Nadala sam se da će ga zaboleti jednog dana kao što je mene, pomislila sam, dok sam se prisećala trenutaka koje sam trošila kako bih ga naslikala.
Slika koju sam mu ostavila bila je prikaz njega; ona sirova slika Lukasa Vulfa koju sam zamišljala kada god mi je njegovo ime palo na pamet. Bio je u odelu, sa pozadinom noći iza njega, dok je stajao ka meni iz profila i posmatrao Menhetn. Naslikan samo na parčetu grubog papira, odavao je obrise grubog, markantnog muškarca kakav i jeste. Izraz lica iz profila bio mu je nedokučiv, dok je gledao u daljinu. Ostavila sam mu to kao podsetnik za zahvalnost jer mi je vratio inspiraciju u ruke, posle toliko godina. Želela sam da mu uručim taj rad, koji sam započela u njegovoj spavaćoj sobi. Imala sam potrebu da ga vidi, uprkos tome da me je povredio.
Uz urolani crtež sam mu ostavila i poruku, spojenu vrpcom.

Nikada nisam bila dobra u oproštajima i tebi nikada neću znati da kažem zbogom. Nadam se da ćeš pronaći utočište i sreću na nekom drugom mestu jer to zaslužuješ. Zaslužuješ sve što poželiš, uprkos tome što misliš o sebi. Hvala ti na lepim uspomenama, iako smo znali da smo samo san koji se nikada neće ostvariti. Ovo je moj poklon tebi, kao uspomena na ono malo srećnih trenutaka zajedno.

Zbogom, Lukase...
Tejt.

Sve se promenilo, ali je zapravo sve bilo isto. Promenila sam se na bolje, jer sam shvatila da neću dozvoliti da me muškarac održava u životu. Želela sam ga, bio mi je potreban, ali ja očigledno nisam bila potrebna njemu. Zato sam sa teškim uzdahom pokušavala da se pomirim sa time. Spona koju smo stvorili za to zajedničko vreme bila je neverovatno jaka i znala sam da ću morati da odem odavde kako bih se zacelila. Zato sam spakovala kofere.
Stan u kome sam se nalazila je i ovako bio iznajmljen. Otplatila sam poslednji mesec kirije, a zatim skupila svoj život u dva kofera i sela u prvi taksi. Nisam znala gde ću otići, ali sam imala nameru da prvo završim sa Bostonom, jednom zauvek. Pre nego što sam otišla, zapretila sam Luaksovim čuvarima da ću pozvati policiju zbog uznemiravanja ukoliko me budu pratili. Nisam znala šta da mislim na to što je Lukas ostavio čuvare da paze na mene, iako smo se rastali, ali to sada nije bilo ni bitno jer je sve gotovo. Zgledali su se, pre nego što su zauvek otišli sa mojih vrata.
Zato sam kupila karte i prvim letom otišla do rodnog grada.

Prvo mesto koje je sam posetila bio je Kolinov grob. Suze nisu tekle jer su presušile. Stajala sam nad njegovim grobom, tamnih podočnjaka i bez volje, teskobno uzdahnuvši. Savila sam se, dodirujući tešku, crnu zemlju.
„Dugo nisam mogla da krenem dalje, znaš“, promuklo sam progovorila prvi put za nedelju dana. Kada sam se ovog jutra probudila, imala sam želju da jedina osoba sa kojom ću pričati bude Kolin.

„Zatim sam ugledala svetlost na kraju tunela. Lukas je bio to svetlo. Tvoj najbolji drug“, pomilovala sam spomenik, zažmurivši. Zamišljajući njegovo lice pod prstima, osmehivala sam se nesvesno. Imao je rupicu na bradi, uvek uredno obrijanu bradu i lep, dečački osmeh koji je obarao sve devojke na kolena. Slatke rupice krasile su mu obraze pri osmehu. Kod Kolina sam najviše volela što su mu se i oči radovale dok se smejao.

„Pokazao mi je privilegiju života sa nadom, a zatim mi ju je oduzeo. Reci mi, kakav čovek to radi, Koline?“, otvorila sam grubo oči, sučavajući se sa okrutnom realnošću. Pričala sam sa grobom svog verenika od koga nisam nikada uspela da se oprostim.

„Nikada nisam stigla da ti kažem koliko te zapravo volim, iako mislim da si to nekako znao. Uvek si sve znao. Pitam se šta bi mi rekao da me vidiš u ovoj situaciji... da li bi mi oprostio ili bi se naljutio? Jer sam zavolela Lukasa Vulfa, a taj osećaj davao mi je ekstazu kao da je to najbolja stvar koju sam uradila u životu. Dupustila sam mu da me ima, znajući da će me povrediti“, grozničavo sam nastavila, skupivši se u kaputu od mraza koji je sekao vazduh. Preplavljena emocijama, u tom sveprožimajućem trenutku mi to nije smetalo.

„A što je najgore od svega... i da sam znala šta će mi uraditi, opet bih sve ponovila“, izrekla sam čvrstu istinu, vadeći flašicu vodke koja mi ovoga puta nije bila potrebna.

„Ti si se uvek borio sa mojim porokom, Koline. Uvek“, spustila sam flašicu na promrzlu zemlju, dopustivši joj da padne, „Oslobađam te dužnosti. Možeš da počivaš u miru“, dodirnula sam zemlju, spuštajući verenički prsten koji sam sa sobom ponela toga dana, iskopavši ga iz stare, ishabane kutije iz prošlosti, „Budi miran, jer sada sam bezbedna.“

***

Novu godinu provela sam kod majke; konačno smo se okupile i čak sam joj dopustila da me odvede na neku Bostonsku čajanku uglednih dama grada. Prepustila sam se, oslobodivši se na nekoliko dana jer sam znala da me uskoro čeka Mejsonovo suđenje. Želela sam i morala da prisustvujem, kako bih lično videla kako tom đubretu stavljaju lisice i odvode ga u zatvor, gde zaslužuje da bude. Zato sam se ranije vratila kako bih se psihički pripremila za to. Taksista me je ostavio ispred stana koji sam iznajmila par dana ranije i koji se nalazio na suprotnom kraju grada od dela gde sam stanovala. Imala sam sreću što se neki bračni par iseljavao i Grejs, koja stanuje sprat ispod, mi je javila. Sada smo bile komšinice.

Sa koferima pored sebe, produžila sam liftu, pritiskajući treći sprat. Zavukla sam ruke u torbicu kako bih našla ključeve od stana, kada se iza mene začuo poznati glas.

„Zdravo... Tejt“, naglo sam se okrenula, a ključevi su mi od iznenađenja bučno ispali. Poznata figura ušla mi je u vidokrug, dok je izlazio iz senke, sakriven u niši hodnika. Bio je to drugi čovek koji je pored Mejsona želeo da mi naudi.

Džekson Bronvin.

Zabranjeni rajDär berättelser lever. Upptäck nu