Trideset drugo poglavlje

2.2K 86 2
                                    

„Džeksone", iznenađeno sam rekla, kada je svetlo hodnika obasjalo njegovo lice. Prepredeno se smeljujio, sa rukama u džepovima ishabane jakne. Na licu je imao tamne modrice i posekotine, nakon čega mi je sinulo da su to sigurno ožiljci od rana koje mu je Lukas naneo onog dana kada je saznao sve. Nasmejao se široko, a ja sam primetila da mu fale prednji zubi.

„Otišla si, a nisi mi ostavila moj novac", osmeh je ubrzo tako nestao, dok je šuštavo govorio i zamenilo ga je mrštenje.

„Kako si me našao?", mrštila sam se, dok sam posmatrala kako mu se izraz lica menja iz tmurnog u lukavi. Onako štrkljast i koščat, sa ishabanom odećom i starim čizmama, delovao je oronulo.


„Potcenjuješ me. A mislio sam da smo se nešto dogovorili", nejasno je odgovorio, koraknuvši ka meni. Ukopala sam se u mestu, bez namere da se pomerim.

„Nemam taj novac", priznala sam, očekujući njegovu reakciju.

„Je li ti misliš da se ja zajebavam? Ništa ne dolazi za džabe, lutko", promukli glas odavao je utisak da je decenijama pušač. „Pogledaj me! Pogledaj šta mi je uradio, zbog tebe!", povikao je, izgubivši kontrolu. Pokazivao je na tamne obrise masnica na licu. Znala sam da je neurotičan i nije se znalo šta može da uradi, uzeći u obzir njegove promene raspoloženja. „Treba tek da vidiš rebra! Đubre mi je napravilo prelom dva rebra i lobanje. Proveo sam nedelju dana na intenzivnoj nezi", prosiktao je, besan zbog situacije u kojoj se nalazio. Posmatrala sam ga bezizražajno, ne dopuštajući mu da vidi šok iznenađenja koji sam osećala. Znala sam da ga je Lukas povredio, ali nisam mislila da je tako ozbiljno.

„Jesi li ikada pomislio da si to zaslužio?", ravno sam upitala, glasom bez emocija. Nakrivio je glavu u stranu, kao da ne veruje onome što čuje.

„Mislim... posle svega što si uradio njemu i njegovoj majci... zar ne misliš da bi trebalo gore da prođeš?", dohvatila sam ključeve sa poda, gurajući ih brzopleto u bravu. Mislila sam kako je vreme privoditi kraju ovaj razgovor. Džekson je to primetio i pritajeno prišao za par koraka.

„Šta god da se desilo, ta kučka je to zaslužila", govorio je, pogledom punim mržnje.

„Rekao si da je ormar pun leševa. Sada sam sigurna da si ti kriv za sve leševe u ormaru", gnusno sam prosiktala, otvarajući naglo vrata.

„Možda. Zato mi nije problem da dodam još jedan leš toj listi", našao mi se opasno blizu u veoma kratkom roku, zbog čega sam se brzo odmakla, udarivši bokom o štok od vrata, „A pošto nemaš novac, naplatiću to na drugi način", još i pre nego što je završio rečenicu, pokušala sam da zatvorim vrata. Ali bio je brži od mene.

Poturio je nogu između proreza i gurnuo ruku, odupirajući se dlanom o zid. Odskočila sam, kada je ramenom jako gurnuo vrata koja su se tupo odbila. Krenula sam unazad, ulazeći u dnevnu sobu. Pratio me je, izlazeći na dnevno svetlo gde sam primetila podmukle oči sa upalim tamnim podočnjacima. Izraz lica mu je bio pakostan i truo.

„Ništa nećeš postići time što ćeš mene povrediti. Lukas i ja više nismo zajedno. Kada je saznao da sam ti pomogla, raskinuo je sa mnom", brzopleto sam pričala, hodajući unazad oko stola. Njegove metalik sive oči, manipulatorski su me posmatrale, dok je prepredeno išao za mnom.

„Hm", počešao se po bradi, koja mu je šuštala pod prstima. „Onda ćemo se samo malo zabaviti." Pretrnula sam kada je iz džepa izvadio džepni nož. Ojađeno sam klonula, uhvativši se za glavu.

„Ne opet", zacvilela sam, „Zašto uvek mene zadese ovakve stvari?", mrmljala sam u bradu, osetivši da mi se primakao. Dozvolila sam sebi trenutak, nakon čega sam se razbesnela, odlučivši da ovoga puta neću dopustiti da budem meta napada. Zgrabila sam nož iz stalka na kuhinjskom pultu i opasno okrenula oštricu ka njemu. Začulo se tiho zk dok sam ga izvlačila iz postolja.

„Sad mi je dosta! Priđi i videćeš šta te čeka", prosiktala sam, upinjajući se jednom rukom o mermerni pult. Stajao je sa druge strane, cinično se smeškajući.

„Uh, vatrena si. Nema veze, bar ću te videti u borbi pre nego što te se dočepam", prizvuk njegovog glasa odavao je da ga sve ovo zabavlja.

„Voleo bih da pokušaš", poznati, hrapavi glas zagrmeo je prostorijom. Lukas Vulf, glavom i bradom stajao je nasuprot nas, gnevnog pogleda uprtog u Džeksona. Nisam stigla da odreagujem, ali znam da je Džekson zasigurno bio iznenađen. Nije očekivao da se Lukas pojavi u ovom trenutku. Zato je na kratko spustio gard, što je on iskoristio, izbivši mu nož iz ruke koji se klizavo otkotrljao po pločicama.

„Ubiću te. Sahraniću te ovde. Završiću ono što sam započeo, džukelo jedna", pojurila sam ka njima, ali bilo je prekasno jer je Lukas već nasrnuo na nespremnog Džeksona. Bio je dovoljan jedan udarac da ga obori na pod, nakon čega ga je opkoračio, uhvativši ga za kragnu od jakne.

„Lukase", moje reči nisu imale uticaja u ovakvim situacijama. Znala sam da bes koji je nastupio bila jedina emocija kojom je on savršeno vladao. Taj nezaustavljivi, sirovi bes koji se graničio sa snagom njegove jačine, išao je kao brzi voz, smrtonosno preteći da se zakuca u Džeksona. Znala sam da moram nešto da preduzmem, pre nego što Lukas uradi nešto zbog čega će završiti u zatvoru. A njegova propalica od oca zasigurno nije bio vredan toga.

„Pretiš njoj, a znaš da ti je to smrtna kazna", zarežao je, a u sledećem trenutku zabio pesnicu u Džeksonovo lice. Prigušeno sam kriknula, hvatajući ga za ramena, ali uzalud; samo me je otresao.

„Nisam...", promrmljao je, dok mu je krv nezaustavljivo lila iz nosa, natapajući mu košulju.

„Nisi, šta?", ogorčeno se brecnuo na njega, dok je ovaj pokušavao u lokvi krvi da dođe do reči. Lukasov sledeći snažni udarac ga je zalepio za pod. Džeksonovo lice brzo je postajala bezlična, krvava masa. Bio je to snažni zamah iz ramena; ovim tempom, za nekoliko minuta će Džekson imati izliv krvi na mozak. Za deset - biće mrtav. To me mi je ulilo paniku u kosti.

„Sine, molim te...", gotovo bez snage je progovorio, drhtavom rukom ispravivši ruku ispred sebe kao da je time mogao da se odbrani od udaraca koji su ga saletali. Da ga je imalo poznavao, znao bi da te reči neće imati nikakvog učinka na Lukasa.

„Sin? Sada sam sin? Sada ćeš videti šta znači biti sin čoveku kao što si ti", pritajeno je prosiktao, zamahujući čvrstom pesnicom. Tupi udarci pesnice koja se se završavala na Džeksonovom licu odzvanjali su, dok je krv prštala po podu, praveći sve veći oreol oko njegove glave.

„Lukase, prestani!", zalepila sam obraz na njegov, obgrlivši ga otpozadi. Ruke sam čvrsto obavila oko njegovog vrata, govoreći mu uz kožu, pokušavajući na taj način da doprem do njega. „Nije vredan toga, nije vredan zatvora", pesnice su usporile, a udarci su uminuli. Sa šakom iznad njegovog lica, zastao je, naglo ga pustivši, zbog čega je Džeksonova lobanja obeznanjeno tresnula tupim udarcem.

Odmakla sam se, kada je naglo ustao. Krvave košulje od Džeksonove krvi i sa ranama na pesnicama, gadljivo se odmakao, posmatrajući krvavu baru na kuhinjskom podu. Brzo je disao, nepomično zureći u svog biološkog oca. Bila sam jedina svesna u toj situaciji da odreagujem; sa strahom od onoga što će me sačekati, polako sam se sagnula ka njemu kako bih mu opipala puls. Spustila sam se polako, kao da će to umanjiti činjenicu onoga što se desilo. Osećala sam kako mi srce neverovatnom brzinom tuče u grudima, dok sam prislanjala dva prsta na njegov vrat. Progutala sam knedlu, odahnuvši.

„Živ je", bacila sam pogled ka Lukasu, pokušavajući da protumačim kako se oseća. Ništa. Njegov izraz lica postao je bezosećajna ravna linija, usmerena na Džeksona; nije bio ni srećan što je ovaj živ, a ni ljut jer ga nije ubio. U tom trenutku sam osetila kako me čvrsta šaka grabi za zglob ruke i povlači ka sebi. Zaječala sam, ubrzo osetivši kako me Lukasove ruke povlače na gore i sklanjaju od njega.

„Gubi se odavde pre nego što ga pustim da dovrši ovo", prosiktala sam, ugledavši kako se uprkos bolu, njegovo izobličeno lice smejalo. Trapavo je ustao, pridržavajući se jednom rukom.

Zateturao se, brisajući trg krvi koji je i dalje liptao iz nosa, za koji sam bila sigurna da je slomljen. Desni su mu postali masa krvi kada se osorno osmehnuo, dok su mu oči bile krvave od zadatih udaraca. Iz gadne posekotine na arkadi mu je lila krv.

„Vas dvoje ste isti", drhtavom rukom je pokazao na nas dvoje, pakosno se iscerivši, „Zaslužujete jedno drugo", to je izazvalo neku reakciju kod Lukasa jer se jakim korakom mašio za njega, bes ponovo usmerivši ka cilju. Zaustavila sam ga, grubo se sudarajući sa njegovim grudima jer je to bio jedini način da ga sprečim.

„Izlazi napolje, pre nego što pozovem policiju", zapretila sam, dok je arogantno uzimao svoj nož sa poda. Znala sam da će to biti loš publicitet za Lukasa, zbog čega sam odlučila da ih ne zovem. Sutradan bi sve naslovne strane brujale o napadu moćnog biznismena na svog oca, a to nisam želela da mu priuštim.

„Uživajte u svom zajedničkom životu, dečice", bedno se iscerio, nastavivši da hramlje niz hodnik.

„Znam gde si, tata", poslednju reč je sa gnušanjem ispljunuo poput otrova, dok je ukočeno nastavio da stoji pored mene. Džekson se na trenutak zaustavio ali nije se okrenuo. „Naći ću te, gde god da odeš. Nastavi svoju bednu igricu i poslaću ljude. Niko te nikada neće pronaći", te reči... te reči dolazile su od onog mračnog Lukasa Vulfa. One strane koju nikada nisam videla; one strane za koju mi je pričao da ne želim da upoznam. Uporno sam želela da saznam sve njegove tajne, a sada kada sam saznala za jedan od njegovih mračnih kutaka duše... želela sam ga više nego ikada. Bio je moja čista suprotnost, ali kada se naše tame spoje... nastaje haos.

Postojala je ta prikrivena želja sa gorčinom, da saznam sve što krije i što mu ne da mira. Možda sam samo želela da ga analiziram, proučim, upijam, dok u potpunosti njegova tama ne postane moja. A možda sam želela da je uzmem kako bih ga oslobodila krivice. Nas dvoje, savršeno nesavršeni ljudi sa uništenim dušama od bola, savršeno smo se uklapali u svom sopstvenom paklu. Međutim, kada su se te varnice strasti sjedinile, nastao je raj. Naš raj.

Kada je sve uminulo i kada je Džekson otišao, ostala je samo tišina. Lukas je seo na kauč, zureći u jednu tačku, dok sam ja u njega. Glave opušteno naslonjene, rastavljenih nogu, dok su mu na butinama visile krvave pesnice... izgledao je prelepo uprkos oštećenosti. Adamova jabučica mu je došla do izražaja kada se ispružio.

Sklopljenih očiju, nastavio je da sedi, dok sam ga za trenutak ostavila da bih otišla do kupatila. Vratila sam se sa hladnom oblogom koju sam mu prvo prislonila na znojavo čelo, prolazeći mu prstima kroz crnu, raščupanu kosu. Nismo se neko vreme videli, zbog čega sam primetila da mu je bila duža nego inače; isto kao i brada. Pogledao me je, a u tim sivim očima primetila sam umor. Izgledao je kao da nije spavao noćima. Tamni podočnjaci i upali obrazi izražavali su mu crte lica. Primetila sam da je i smršao; farmerice su mu visile, a kaput mu je bio širok.

Zabranjeni rajWhere stories live. Discover now