Dvadeset drugo poglavlje

2.5K 92 3
                                    

Iako su neke stvari ostale neizrečene, Lukas je polako i tiho vodio ljubav sa mnom celu noć, dovodeći me do ludila. Negde pred zoru, išunjala sam se iz stana i ostavila mu poruku na jastučnici, pored doručka, koji sam mu spremila kako bih ga oraspoložila za to što me neće zateći pored sebe.

Imam neki hitan posao ali doručak i tvoja omiljena kafa su tu. Vidimo se uveče na prijemu. Cmok

Pošto me je sinoć pozvao da idem sa njim na neko otvaranje penthausa, čija je izgradnja završena, trebali smo se naći tamo oko sedam uveče. Licitacija za prodaju luksuzne građevine održavala se u Vest Vilidžu i to je jedna od poslednjih građevina koje je Lukas završio. Ja sam međutim, dirnuta onim što mi je sinoć ispričao morala da preduzmem neke sitne korake u vezi toga. Još uvek me je pomalo brinulo to što je rekao da mnoge stvari ne znam i da ne bih želela da saznam ali on nije znao da me sve u vezi sa njim intrigira.

Vuče.

Obara sa nogu.

Zato sam se upravo nalazila putem ka adresi koju mi je Grejs dala onog dana kada mi je ispričala neke stvari o Lukasovom navodnom ocu. Od Kolina sam znala je Lukas ostao siroče; to mi je i potvrdio kada mi je ispričao da mu je majka umrla u sobi gde ju je zatekao. Znala sam da ga je otac napustio vrlo rano, mada o njemu nikada nije pričao. Grejs mi je potvrdila da je Džekson, Lukasov otac, osuđeni kriminalac i da je podigao parnicu na sudu na kojoj tvrdi da je Lukas njegov rođeni sin. Jedino što se nije uklapalo je to što Lukas svakog puta prisustvuje parnici ali iz Grejsinih reči, na kraju uvek odbije DNK testiranje, uz reči da Džekson izmišlja.

Ta parnica se nastavljala već tri godine.
Znala sam da ga to muči ali nisam znala razlog. Želela sam da mu olakšam nekako i dugovala sam mu to, nakon što se o meni prikriveno brinuo svih ovih godina.

Istog tenutka kada smo ušli u Sedmu Aveniju videla se jasna razlika između kvartova. Ciglani zidovi zgrada bili su oronuli i išpartani grafitima. Opušci, izgužvane limenke od pića, pocepane staklene flaše bile su bačene po uglovima ulica, zbog prenatrpanih kanti za otpatke.

Beskućnici su spavali pod nadstrešnicama i tendama, umrljani prljavšinom, dok su šćućureno ležali po betonu ulica. Posmatrala sam kako se smenjuju zgrade, koje su bivale sve trošnije kako smo zalazili dublje u podnožje Avenije. Konačno, taksista se zaustavio ispred trospratne, ciglane zgrade čiji se krov urušavao, dok su je krasili ugljenisani prozori, na kojima su bile zalepljene crno – bele novine. Preko njih su postavljene čelične ograde koje su izgledale kao da su služile da zadrže ljude unutar zgrade. Belina mraza prekrivala je ostatak ulice. Ulaz zgrade bio je ishaban; beton je popucao, a staklena vrata su bila pocepana zbog čega je sada zjapila ogromna rupa kroz koju je duvao vetar. Bar je sneg pred zgradom bio uredno počišćen.

Nedaleko od ulaza stajala je grupica momaka, ne starijih od trideset godina koji su bili hipsterski obučeni, a pretpostavljala sam da ono što su pušili nije bio duvan.

Tutnula sam taksisti novčanice preko ramena i uhvatila sam se za bravu.
„Pazite se gospođice, ovo je opasan kraj“, dobacio je taksista kada sam kročila van vozila.

„Vidim“, promrmljala sam, zalupivši vratima. Trenutak kasnije posmatrala sam kako se poznati žuti taksi žurno udaljava, skoro kao da je što pre čekao da pobegne odavde. Ovo je bilo poslednje ruglo civilizacije Njujorka, pomislila sam, dok sam koračala ka trospratnici. Grupica momaka udelila mi je sumnjičave poglede, zgledajući se. Pomislila sam kako se verovatno ističem u firmiranom kaputu, novim čizmama i pantalonama, među siromaštvom oko sebe. Bila sam trn u oku, te sam žurno nastavila ka ulazu, u želji da se sakrijem od ljubopitljivih pogleda. Poželela sam da kod sebe makar imam biber sprej ali mi je ostao kod kuće jer nisam računala da ću se naći na ovom mestu.

Zabranjeni rajWhere stories live. Discover now