Dvadeset prvo poglavlje

2.5K 103 9
                                    

Ne znam koliko sati smo ostali tako da ležimo, ali Lukas je strpljivo čekao da se smirim. Na kraju sam mu završila na grudima, osluškujući otkucaje njegovog srca, sa dlanom preko. Njegova ruka je bila na mojoj, kao da mi je poručivao na taj način da je tu... da neće nikuda otići.

„Želeo sam nešto da ti pokažem. Zato sam te tražio“, polako se pridigao, ukrštajući pogled sa mojim. Blago sam se namrštila, kada je nastavio. „Nije ništa loše. Hteo sam da ti pokažem istinu.“

„Istinu?“, ponovila sam tupo, kada je pružio ruku.

„Ali za to bi morala da pođeš sa mnom. Istina je u mom stanu“, oklevala sam, ali upela prste u njegove, kada je prihvatio moju. Težina njegovog pogleda bila je neprocenjiva; način na koji smo se razumeli, delili bol – izgledalo je kao da dišemo zajedno, utapajući se u istoj težini patnje koja nas je razarala i strasti koja nas je spajala, a uz pomoć koje smo opstajali.

Kroz pola sata našli smo se u Lukasovom dupleksu. Nisam stigla lepo da osmotrim stan, jer me je već sproveo dugačkim senovitim hodnikom u kome je na kraju bila prostorija sa običnim belim vratima. Uspela sam u prolazu da osmotrim luksuzno predsoblje, crnu kožnu garnituru, pod obložen parketom u crno beloj nijansi koja se savršeno uklapala u ambijent. Ne samo po luksuzu već i po stilu se videlo da ovde živi muškarac. Sve je bilo savršeno namešteno i moćno, bez naznake ko zapravo ovde živi. Nije bilo slika, ramova, ukrasa – ničega što bi upozorilo na bliskost vlasnika. Dupleks koji je odavao pogled na centar Njujorka kroz visoke prozore bio je prestižan, zatvoren i mračan, baš kao i njegov vlasnik.

Lukas je gurnuo ključ u bravu i okrenuo je, nakon čega je pogledao ka meni.

„Ponašaš se tajnovito. Da li trebam da se zabrinem?“

„Nikako“, sigurnost je stajala iza tih reči. Zatim je otvorio vrata i gurnuo ih, pustivši me prva da uđem. Ono što sam zatekla unutra, malo je reći da me je ostavilo bez teksta.

Velika prostorija bila je obložena krvavo crvenim tapetima sa svetlucavim odsjajem. Osećala sam Lukasov pogled koji je proučavao moju reaciju dok sam posmatrala slike nakačene na zidove, iznad kojih su bile lampe, osvetljavajući radove na slikama. U sobi, ne većoj od moje spavaće sobe, vladao je mrak, a jedini zraci svetla dolazili su sa lampi. Zurila sam u slike na platnu, zanemela od šoka.

Ispravka, radove na mojim slikama.
Slikama izloženim u mojoj galeriji pre sedam godina.

„Ti...“, osvrnula sam se oko sebe, posmatrajući svoju apstraktnu umetnost koju sam svojevremeno stvarala.

„Ja sam bio taj anonimni kupac tvojih slika pre sedam godina“, nastavio je kada sam ga pogledala, „Sve do jedna je ovde izložena. Čuvao sam ih jer su me podsećale na tebe“, mračno je dodao, „I da sam hteo da te izbrišem iz života Tejt, nisam mogao. Bila si svuda.“

Jedan od razloga zašto sam prestala da slikam bila je Kolinova pogibija. Izgubila sam deo sebe koji sam sa njim imala, koji je on držao na dlanu, u celosti. Zatim se taj deo razbio na najsitnije komade koje nisam mogla da pokupim i zalepim. Osećala sam se besciljno. Lutala sam po mračnim ćoškovima svoje duše, tražeći jednu stvar koja će mi pomoći da nastavim da dišem. Uzalud, jer svakog puta kada bih uhvatila četkicu u ruke, osećala bih da neki deo nedostaje – deo koji je ostao izgubljen na dan pogibije. Deo koji je Kolin odneo sa sobom.

Deo koji se sada nalazio preda mnom i koji je Lukas pronašao.

Kada je Kolin umro, znala sam da ne znači da je ljubav propala već znači da je naša ljubav bila jača od smrti, a bol koji sam osećala usled njegovog gubitka bio je podsetnik za ljubav koju smo delili.

Taj deo nikada nisam pronašla, sve do trenutka kada se Lukas Vulf uvukao u moj život. Zaposeo je svaki moj nerv, ulazeći mi ispod kože prepredeno i lukavo poput vuka. Surova realnost navrla je onog trenutka kada sam spustila gard i predala se vrtlogu ludila u koju me je uvukao. Igrice su vodile do strasti, strast je vodila do zaljubljenosti.

Zabranjeni rajWhere stories live. Discover now