Ranjene duše s tračkom nade u očima

1. poglavlje - Susret

Bezbrižno sam hodao ulicom kada sam primijetio jednog čovjeka koji se isticao od drugih. Ono po čemu se isticao nije bilo fino odijelo i kravata, cipele najnovije modne marke ili najmodernija frizura. Naprotiv, bilo je upravo suprotno.

Bio je to stariji čovjek. Po izgledu  bih rekao da je imao između pedeset i šezdeset godina. Ovalno lice je izduživala crno-sijeda neobrijana brada koja se spajala s dugačkom pomalo kovrčavom crno-sijedom kosom. Na naboranom licu su se smjestila dva smeđa oka koja su zračila tugom i sjetom. Na glavi je imao crni istrošeni šešir, koji ga je štitio od znatiželjnih pogleda i vremenskih neprilika. Sjedio je na kartonskoj kutiji, naslonjen na zid neke osamljene kuće i bio ogrnut s nekim starim sivim ogrtačem. U lijevoj ruci je držao flašu nekog alkoholnog pića i svakih par minuta bi povukao snažni gutljaj iz nje. Na prvi pogled bi rekli da je bio obična propalica, pijanac.

Kako biste se samo prevarili. To je samo još jedan dokaz da u današnje vrijeme ljudi ne gledaju dalje od nosa. Da mu se bilo tko od prolaznika približio, primijetio bi da nešto drži u desnoj ruci. To je držao čvrsto kao da mu život ovisi o tome. Bila je to nekakva slika. Pogledao bi je, sklonio, srknuo gutljaj nekog pića te ponovno nastavio gledati u nju. Znatiželja me svladala te sam odlučio doći do tog čovjeka. Prvo da saznam tko je to na slici koju tako pažljivo čuva, a drugo da čujem kakvu to životnu priču njegova duša nosi.

Prilazio sam mu polako no nije me primjećivao. I dalje je gledao u sliku ne pomičući pogled s nje. U jednom trenutku sam vidio kako mu je suza kliznula niz lice, no obrisao ju je jako brzo. Uz tu suzu sam spazio još nešto. Bio je to tračak nade u njegovim očima. Nade koju je imao zbog osobe sa slike. Iako sam bio gotovo pred njim i dalje me nije primjećivao pa sam se morao nakašljati.

Tada je podigao pogled i shvatio da je dobio neočekivano društvo. Iz blizine sam napokon mogao jasno vidjeti sliku. Na slici se nalazila djevojčica od nekih 6-7 godina. Imala je dugačku plavu kosu i prekrasne plave oči s kojih je bilo teško skinuti pogled jer je izgledalo kao da te s njima gleda ravno kroz dušu. No neizostavan detalj sa slike je bio osmijeh koji se širio od uha do uha.

Bio je to pravi neiskvareni dječji osmijeh, kojega odrasli danas rijetko imaju. Kada je čovjek primijetio u što gledam, brzo je maknuo sliku i ljutito me pogledao u oči. Sjeo sam kraj čovjeka i nježno ga potapšao po ramenu. Njegov ljutit pogled sada je bio zamijenjen zbunjenim jer se pitao zašto bi netko u tako finoj odjeći sjeo pokraj njega i to na hladan beton.

Zaključio je da mi vjerojatno fali koja daska u glavi te otpio još jedan gutljaj kako sam primijetio, jeftinog viskija. Odlučio sam prekinuti tišinu te sam ga upitao tko je djevojčica sa slike. Na te riječi me prostrijelio pogledom  te grubo odgovorio da me nije briga.

No, nisam dao da me to pokoleba. Nastavio sam dalje govoriti. Rekao sam mu da me zanima jer mislim da je ona njegova slamka spasa, na što me on pogledao i odgovorio kako njemu odavno nema spasa. „Svatko tko želi, može biti spašen. Važno je samo imati želju," odgovorio sam, a on je nešto promrmljao sebi u bradu.

„Možete li mi ispričati svoju priču? Smatram da u vama ima puno više od onoga kako Vas ljudi vide." Na te riječi me iznenađeno pogledao.

„Nisam siguran što s Vama, mladiću nije u redu, ali s obzirom na to da već mjesecima ni s kim nisam progovorio, ispričat ću Vam. No, odmah Vas moram upozoriti, to nije nimalo lijepa priča."

Kimnuo sam glavom, a on je započeo.

„Počeo sam piti prije više od četiri godine. Prije toga je moj život bio potpuno drukčiji od ovoga sada."