Ranjene duše s tračkom nade u očima

12. Spoznaja

Pitao sam doktora da li možemo otići vidjeti Stjepana na što je on potvrdno odgovorio. Odmah sam ubrzao korak. Kada sam se približio sobi 116, polako sam ušao. Tada sam ga ugledao. Lice mu je bilo malo natučeno od pada, ali to su bile samo površinske ozljede. Glava mu je bila omotana zavojem, a kraj njega je s desne strane stajao stalak s infuzijom.

"O Stjepane"-tužno sam uzdahnuo. "Zašto se loše stvari uvijek događaju dobrim ljudima, a oni koji zbilja to zasluže, oni uvijek nekako prođu nekažnjeno?"-pričao sam naglas ne primijetivši da je sad već i Tanja kraj mene, zajedno s doktorom.

"Sve ima svoje razloge Matej, možda ih odmah ne shvatimo, ali svaki događaj se događa s pravim razlogom."-pokušavala mi je objasniti Tanja, na što sam ja samo šutio jer se ovaj put nisam imao snage prepirati s njom.

Nije bila u pravu. To znači da to što sam ja odrastao s tetom, to što me je mama napustila i što se tata predozirao, da se to sve dogodilo s razlogom? To jednostavno ne može biti. Možda se neke stvari i dogode s razlogom, ali sigurno ne sve.

"Doktore, može li nas Stjepan čuti?"-upitao sam.

"Gospodine, na to pitanje vam zapravo ne mogu dati ni potvrdan ni niječan odgovor. Nitko ne zna šta se događa dok je pacijent u komi i da li nas može čuti ili osjetiti naš dodir. Postoji puno slučajeva u kojima su pacijenti nakon što su se probudili znali sve što su im njihovi najbliži pričali dok su ležali u komi, no to je sve relativno jer postoje isto tako slučajevi  u kojima pacijenti nisu ništa čuli niti osjetili. Ostavljam vas sada s pacijentom."-nakon tih riječi je otišao.

Privukao sam mali drveni stolac i sjeo kraj Stjepana. Oprezno sam ga stisnuo za ruku.

"Stjepane, ne ostavljaj me, molim te. Znam da smo imali puno nesuglasica, ali moraš priznati da smo se znali i dobro nasmijati i zabaviti. Sjeti se samo kada sam te odveo u shopping kako bi ti kupio odjeću, a ti si iz inata probavao najodurnije odjevne kombinacije ikada. "

"Ili ono kada mi je ručak skroz zagorio, a ti si se pravio da je fin i pojeo ga zajedno sa mnom na silu pa smo na kraju skoro završili na hitnoj zbog trovanja hranom. "-sada sam se već počeo glasnije smijati, a Tanja me je utišavala iako je i njoj samoj bilo teško se suzdržati. Pokazala je rukom na još dva pacijenta koja su ležali isto u sobi pa sam se malo smirio iz obzira prema njima i nastavio tiše govoriti. Shvatio kako sam u kratko vrijeme uistinu zavolio ovog čovjeka.

"Stjepane, nemoj zaboraviti ni na svoju kćerku Karolinu, ako ti ja nisam dovoljan razlog da se zadržiš na ovoj ludoj planeti, ostani još zbog nje. Kćer te treba, a znam da i ti trebaš nju. Nisam ti ni stigao reći da sam razgovarao s nekim utjecajnim ljudima i da smo najvjerojatnije našli način kako da ti vratimo pravo da viđaš kćer."

"Stvarno Matej? Pa to su divne vijesti."-rekla je Tanja na što sam ja kimnuo glavom.

"Da i ne samo to, pokušavam mu srediti i da dobije bar polovično skrbništvo nad kćeri."

"Matej, pa to je jako lijepa gesta od tebe. Sada shvaćaš što sam mislila s onim kada sam ti rekla da si ti osoba s velikim srcem." Iako se nisam slagao s njom, zahvalno sam joj kimnuo glavom.

"Kada si zadnji put nešto pojeo?"-iznenada me upitala. Trebalo mi je par trenutaka da razmislim o njenom pitanju. Tada sam shvatio da nisam ništa jeo otkad se dogodila nesreća.

"Nisam gladan"-odgovorio sam joj, na što me ona pogledala ljutim pogledom.

"Matej Lovriću, ako odmah ne odeš nešto pojesti, dobit ćeš batina od mene kao onda kada si mi sakrio moju najdražu barbiku samo da vidiš moju reakciju." Iznenadio sam se kako se sjeća događaja koji se dogodio kada je imala svega 4-5 godina.

"Ti se toga sjećaš?"

"Naravno da se sjećam"-odgovorila je pomalo povrijeđeno. "Kao da bih ikada mogla zaboraviti bilo koju uspomenu koju imam s tobom." Na te riječi sam ostao zatečen. Imao sam osjećaj kao da je s njima željela reći nešto više. Kao da se u njima nalazila neka skrivena poruka koju bih ja trebao otkriti.

"No, dosta priče. Idi odmah nešto pojesti."

"Na zapovijed. Hoćeš da tebi nešto donesem?"-upitao sam je, na što je ona samo odgovorila da nije gladna. Odlučio sam da ću joj ipak nešto donijeti jer se netko mora brinuti i za nju. Nisam još ni izašao iz sobe, a ona se približila Stjepanu i počela mu tiho pričati. Iako sam znao da nije pristojno prisluškivati, nisam mogao otići dok ne čujem što će mu reći.

"Stjepane, znam da me ne poznajete dobro, ali mogu jako dobro pročitati osobnost ljudi kada ih upoznam,  a Vas čim sam vidjela, prepoznala sam ranjenu dušu. Ipak ono što me je zaintrigiralo je to da nakon svega što vam je život donio, Vi mu i dalje niste dopustili da Vas pokori do kraja. U Vašim očima sam vidjela nadu, nadu u bolje sutra, zbog čega vam se istinski divim.

Ne znam što mislite o Mateju, ali ono što vam ja mogu reći o njemu je da je on osoba koja se u životu puno puta opekao i zato jako teško vjeruje ljudima. Ljudi su mu previše puta slomili srce i gazili po njemu i zato se zatvorio u sebe. Ne postoji mnogo ljudi koje je tako lako pustio u svoj život. Iskreno me iznenadilo što je i vas pustio, ali valjda ga je privukla nešto k Vama. Mislim da vas dvojica, dok ste zajedno, izvlačite jedan iz drugog ono najbolje. Molim Vas, nemojte ga ostaviti, molim Vas vratite se i budite ponovno dio njegovog života. Mislim da bi teško podnio da Vam se nešto desi.

 Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti na tome što ste Mateja vratili na pravi put tako što se došli u njegov život. Bio je na rubu propasti. Pokušavala sam mu dugo pomoći, ali nisam mogla doprijeti do njega. Na kraju mi je preostalo samo da ga iz daljine promatram, moleći Boga da mu nekako pomogne kada ja to već ne mogu. I izgleda da je Bog uslišao moje molitve jer ste se Vi pojavili i spasili ga. Vratili ste mi Mateja kojega sam oduvijek voljela više od života i kojeg ću uvijek voljeti, bez obzira na sve. "

Tiho sam izašao iz sobe i pokušao da ono što sam upravo čuo dopre do moga mozga. Kada sam zastao da čujem što će Tanja reći, to je bilo iz znatiželje, a na kraju sam svjedočio jednoj jako intimnoj ispovijedi osobe koja je gotovo cijeli moj život bila dio mene. Ona je bila dio mojih uspomena, dio dobrih i loših trenutaka, sreće i tuge. Svjedočila je mom prvom pijanstvu, smrti mog oca, napuštanju moje majke, mojoj prvoj diplomi, mojim uspjesima i neuspjesima, mojim nesretnim ljubavima.... I usprkos svemu uvijek je ostala, bez obzira na sve, prihvatila me onakvog kakav jesam sa svim mojim manama i vrlinama i nikada me nije pokušala promijeniti. Znači to je prava definicija ljubavi. Ali, čekaj malo, sve ono što je rekla, to i ja osjećam...to znači da i ja nju volim?!

***********************************************

Pozdrav dragi moji, evo napokon i jedno malo duže poglavlje od mene. Nadam se da će vam se svidjeti.

Voli vas sve vaša S. (Sandra) :*