Ranjene duše s tračkom nade u očima

8. poglavlje - Iskušenje

Nakon Stjepanove priče nitko nije ostao ravnodušan. Prva polovica je imala oči pune suza, a ostatak samo blijedo gledao ne ispuštajući nijedan drugi zvuk osim vlastitog disanja. Naravno da je bilo puno strašnijih životnih sudbina od Stjepanove, ali zbog njegova načina pripovijedanja svi su imali osjećaj kao da su bili s njim u svakom trenutku i nisu mogli da ih to ne dirne. Nakon što je završio s pripovijedanjem svi su došli do njega i lagano ga potapšali po ramenima ili mu pružili ruku u znak podrške. Tanji je isto bilo žao zbog Stjepanove životne priče. Čula ju je već u kratkim crtama, ali sada kada je znala sve detaljno, obećala je sama sebi da će pomoći Stjepanu, da on neće biti jedan od onih pacijenata koji odustane od izlječenja.

"U redu, to je bilo sve za današnji sastanak. Vidimo se preksutra."-rekla je i pozdravila se s ostatkom grupe, a onda došla do Stjepana.

"Vi dolazite i sutra. Kao što smo se dogovorili, tri puta tjedno su sastanci i dva puta tjedno razgovor sa mnom."

"Da, doktorice."

"Stjepane ne morate mi govoriti doktorice, slobodno me zovite imenom."

"Dogovoreno Tanja, a ti meni prestani govoriti vi. "-zafrkantski je rekao i osmjehnuo se.

"Može. Matej će doći po tebe?"-upitala je.

"Da, čim ga uspijem nazvati s ovog čuda."-odgovorio je i počeo vaditi iz džepa najnoviji Samsung.

"Matej vam je to kupio?"-začuđeno je upitala.

"Da, kako bih ga mogao nazvati u svako doba. Prvo nisam htio da troši novce na mene, ali kad je odlučio da ne idemo van iz trgovine dok ne izaberem mobitel, nije mi preostalo ništa drugo."-odgovorio je.

"I izabrao si najnoviji model Samsunga?"-upitala je zbunjeno. Na to se Stjepan počeo smijati prisjetivši se cijele zgode.

"Naravno da nisam. Ja sam htio Nokiu 3310. Bez toucha i ostalih čuda moderne tehnologije."-odvratio je.

"Ali Mateju se nije svidjela ideja."-zaključila je Tanja.

"Ne, nikako. Počeo je pričati što će mu toliki novci kada ne može svom prijatelju kupiti pravi mobitel. I tako sam ni kriv ni dužan završio s ovim."-uzdahnuvši je pokazao na svoj Samsung.

"Matej kao Matej. I dalje mu je najvažnije da ima sve najmodernije stvari. Ne shvaća da nije sve u novcu."-razočarano je rekla Tanja.

"Dobar je on momak. Samo treba naučiti još puno stvari u životu. No, naučit će. S vremenom. Baš kao i ja."

"Ne morate ga braniti pred mnom. Znam ga predobro."

"Ne branim ja nikoga. Ja samo govorim istinu. Ne bi svaki čovjek, bez obzira koliko novaca imao, dopustio jednom običnom beskućniku i pijancu da živi kod njega. To bi napravio samo čovjek koji ima veliko srce." Tanja se nakon tih riječi zamislila.

"Možda imaš pravo. Hoćeš da nazovem Mateja da dođe po tebe?"

"Bio bih ti zahvalan više od ičega."-odgovorio je i pružio joj svoj mobitel. Tanja je napamet utipkala Matejev broj. Nakon što je odzvonio dva puta, čuo se njegov glas s druge strane slušalice.

"Jesi gotov?"-upitao ga je Matej.

"Je, gotov je."-odgovorila je Tanja na što se Matej na trenutak zbunio.

"Tanja? Zašto ti zoveš sa Stjepanovog mobitela? Da li je dobro? Da mu se nije što dogodilo?"-počeo je paničariti.

"Smiri se, sve je u redu izuzev činjenice da ne zna nazvati jer si mu kupio najnoviji Samsung." Nakon tih riječi je Matej odahnuo znajući da je Stjepan dobro.

"Htio sam samo najbolje za njega."-pokunjeno je rekao Matej.

"Možda je vrijeme da naučiš da najbolje nije uvijek ono što je najskuplje." Na te riječi nije ništa odgovorio jer je znao da je Tanja u pravu.

"Dolazim za 5 minuta po Stjepana. Reci da me čeka ispred trgovačkog centra jer sam tamo preparkirao auto.

"U redu. Bok Matej."

"Bok Tanja."

"Rekao je da ga čekaš ispred trgovačkog centra jer se tamo preparkirao."-prenijela je poruku Stjepanu.

"Super. Dobro će mi doći malo šetnje i svježeg zraka. Vidimo se sutra Tanja."

"Vidimo se Stjepane."

Dok je šetao prema trgovačkom centru, ugledao je dvije siluete u daljini. Taj hod i držanje bi prepoznao i s najveće udaljenosti. Dignuta glava, ponosit, drzak hod. Bio je to hod žene koji je bio kriv za ovu noćnu moru koja ga je snašla. Bila je to Jelena. Tek što ga je prvotni šok prošao, naišao je novi. Iza nje je trčkarala mala djevojčica, plave duge kose. Njegova Karolina. Zastao je. Odjednom ga je steglo u prsima da nije mogao disati. Htio joj je prići i zagrliti je. Poljubiti je i reći da je tata i dalje voli i da ju nikad nije i neće zaboraviti. Ali nije to smio zbog proklete sudske zabrane pristupa. I tako je učinio sljedeću glupu stvar.

"Dobar dan, kako vam mogu pomoći?"-upitala je ljubazna prodavačica za pultom.

"Dajte mi bocu viskija."-odgovorio je ne razmišljajući.

"U redu. Hoćete skuplju ili jeftiniju?"-upitala ga je.

Sjetio se da mu je Matej dao nešto "sitniša" ako mu slučajno zatreba za kavu ili jelo ako bi ga morao čekati. Nije tada gledao koliko mu je dao, ali sada kada je izvadio novčanicu vidio je da je to novčanica od 500 kuna.

"Neka bude neki skupi."-rekao je i pokazao prodavačici novčanicu od 500 kuna na što se ona osmjehnula.

Nije ni izašao iz trgovine, već ga je otvarao i ispijao gutljaj po gutljaj. Ispočetka mu je bio čudnog okusa. Zaboravio je taj osjećaj žarenja u grlu pri svakom ispijenom gutljaju. No, nakon par gutljaja, poznati osjećaj se vratio. Bilo je kao da nikada nije prestao ni piti. Hodao je i ispijao bocu dok se nije u nekoga zabio. Kad je dignuo pogled ugledao je ni više ni manje nego Mateja. I tada je počela vika.

"Dobro možeš li ti meni objasniti što ovo znači? Ostavim te na sastanku da se izliječiš od alkohola, a vraćaš se s bocom u ruci." Uzeo je bocu iz ruke i pogledao je.

"Johnnie Walker? Pa fino, bar znam da moje novce trošiš na kvalitetan viski. Očito da ti smetaju samo kvalitetni mobiteli."-rekao je sarkastično i vratio mu nazad bocu. Šutio je ne znajući što reći.

"Svaka čast, s ovakvim neodgovornim ponašanjem će proći još puno godina prije nego što vidiš svoju kćer."-rekao je razočarano.

"Tko si ti da mi govoriš kada ću ili neću vidjeti svoju kćer? Pogledaj svoj život. Bogat jedino s novcem. Nemaš prijatelja, cure, obitelji. Sam si u onoj viletini i na kraju si uzeo pijanca iz sažaljenja kako bi ti bar on mogao praviti društvo. " Nakon tih riječi se Matej samo okrenuo i otišao. Stjepan je znao da je pretjerao. Ali to mu nije bilo puno od koristi sada. Sjetio se one pjesme "...ja imam samo jednu nesreću, uništim sve što dotaknem..."

Uništio je svoj brak, a sada i prijateljstvo s jedinom osobom koja mu je htjela pomoći. Osjećao se loše. Uzeo je ostatak viskija i razbio ga nasred ceste. Nastavio je dalje hodati, bez pravca i smjera jer je ponovno bio bez kuće i prijatelja.

_______________________________

Riječ autora:

Hvala vam na neprestanoj podršci. Evo napokon novog poglavlja.Nadam se da će vam se svidjeti. Prijavila sam se na BWWA pa tko želi neka da vote za moje priče. Jedna od prijavljenih je i ova.

Voli vas sve vaša S. (onegirl)