Ranjene duše s tračkom nade u očima

21. Sitnice oko nas

Čim sam ugledao Stjepana, potrčao sam prema njemu.

"Polakše momče, past ćeš!"-Momče. Momče. Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi. Stjepan se uistinu probudio. Stjepan je uistinu živ. Imao sam osjećaj kao da sam do tada zadržavao dah i tek kada sam čuo kako me zove nadimkom koji sam toliko zavolio, da sam ponovno nastavio disati i živjeti. Iako sam se trudio, bilo je uzaludno, par suza mi je ipak kliznulo niz lice.

"Stjepane!"-uzviknuo sam i zagrlio ga svom snagom.

"Momče, polakše. Auto me nije uspio slomiti do kraja, ali bi me zato ti mogao ako ne popustiš malo taj zagrljaj."-rekao je kroz smijeh.

"Nemaš pojma koliko si mi falio."

"Kako ne bih znao kada si mi cijelo vrijeme to neprestano ponavljao." Na te riječi sam ga zbunjeno pogledao.

"Ali kako? Ti si mene čuo? Sve?"-upitao sam, a on se samo zagonetno nastavio smiješiti.

"Khm"-tek tada sam shvatio da sam skroz zaboravio da doktor stoji pored njega i da čeka priliku da napokon kaže ono što treba.

"Ispričavam se. Možete sada govoriti."

"Hvala."

"Kao što sam već ranije rekao, uistinu je čudo što se Stjepan probudio. Drugog medicinskog objašnjenja za njegovo buđenje nema. Nakon što smo napravili sve pretrage, ustanovili smo da je sve u savršenom redu. Međutim, Stjepan će morati biti u bolnici još tjedan dana kako bi se do kraja oporavio i kako bi ga nastavili promatrati još par dana da budemo uistinu sigurni da nam nije ništa promaknulo. Ne brinite, to je standardna procedura za sve pacijente."

"Doktore, hvala vam."-rekao sam i stisnuo ga čvrsto za ruku.

"Gospodine, ovaj puta mi nemate razloga zahvaljivati. Izgleda da je Onaj Gore odlučio da Stjepan ima nedovršenog posla ovdje i da mu je još uvijek mjesto na Zemlji, među živima."

Nakon toga je uz pomoć medicinske sestre, smjestio Stjepana nazad u krevet i otišao.

Svi smo sjeli oko Stjepana i smijali se kao da se vrijeme koje je proveo u komi, nikada nije dogodilo. Kao da je to sve bio jedan ružan san iz kojega smo se svi napokon uspjeli probuditi.

Nakon nekog vremena, Stjepanu se počelo spavati i svi su polako počeli odlaziti svojim kućama. Ana je već odavno otišla spavati, Marko nas je isto pozdravio i na kraju smo ostali samo Tanja i ja.

Pričali smo u tišini i čekali da Stjepan zaspe.

Kada je zaspao, Tanja me je tiho upitala:

"Kako se osjećaš?"

"Iskreno?"

"Naravno. Sa mnom uvijek možeš biti iskren."

"Bojim se da je sve ovo samo san i da nisam dobio toliko dugo priželjkivano čudo. Bojim se zaspati jer ako se sutra probudim, a Stjepan i dalje bude u komi, ne znam što ću učiniti."

"Želiš li da ostanem s tobom večeras?"-upitala me, na što sam ja na tren ostao bez riječi, no ubrzo sam se pribrao.

"Tanja, trebaš sutra ići raditi. Dovoljno si i ovako učinila i za mene i za Stjepana. Odi kući, ne brini za mene. Od umora sam počeo pričati gluposti." Odjednom me povukla u drugu prostoriju gdje nije bilo pacijenata i počela pričati sve glasnije i glasnije.

"Zašto nikada ne daš drugima da nešto učine za tebe? Zašto bježiš od drugih kada ti žele pomoći? Čega se bojiš? Izdaje? Napuštanja?"-oduvijek me je čitala kao knjigu. Poznavala je moje srce i dušu. Upravo toga sam se bojao. Bojao sam se pustiti nekoga u svoj život. Previše puta su me ljudi razočarali. Previše puta su me ljudi napustili i zabili nož u leđa onda kada sam se najmanje nadao. Dignuo sam zid. Jako visok zid. I nisam nikome pustio da ga pređe. Bojao sam se spustiti taj zid i pustiti nekoga u svoj život i srce. Previše puta su me razočarali oni od kojih sam se to najmanje nadao. Ovako je bilo lakše. Ovako je bilo jednostavnije živjeti. Nije bilo boli, izdaje, razočaranja, tuge.

"Zašto pitaš pitanje na koje i sama znaš odgovor?"-tiho sam je upitao.

"Zato što želim da promijeniš svoj pogled na ljude i svijet. Ne znam da li si primijetio, ali promijenio si se. Nakon dugo vremena, netko ti je ušao u srce. Dopustio si Stjepanu da bude dio tvog života. Zašto ne dopustiš i drugima? Dočekao si čudo. Znam koliko si ga čekao i znam da si ga želio doživjeti u djetinjstvu više od ičega, ali za čuda nikada nije kasno. Sve dok se jednog dana dogode." Njene riječi su me potaknule na razmišljanje. Da li je vrijeme da okrenem novu stranicu u životu? Da li je ovo čudo ujedno i znak da je vrijeme da  se pomirim sa prošlošću i samim sobom?" Tanja mi se odjednom približila i primila me za ruku.

"Ne znam da li si toga svjestan, ali ja te nikada nisam napustila. Samo sam čekala pravi trenutak da mi se vratiš. Cijelo ovo vrijeme tijekom kojeg se nismo družili, ja sam znala i najmanji detalj što se događa u tvom životu. Ono kad si znao pronalaziti kamenčiće neobičnog izgleda i oblika na putu do kuće, ja sam bila ta koja ti ih je stavljala na put."

Nakon tog saznanja, odjednom sam osjetio vrućinu. Počeo me oblijevati znoj i stezati u prsima. Nisam mogao disati.

"Jesi li dobro? Hoćeš da ti donesem vode?" upitala me, no ja sam samo kimnuo glavom da ne. Kada sam došao do zraka, upitao sam je: "Možeš li mi  odgovoriti na jedno pitanje?" Kimnula je u znak slaganja, a ja sam nastavio.

"Zašto si ostavljala te kamenčiće?"-Uistinu me zanimao njen odgovor jer nije moguće da je to znala. Nije bilo moguće jer to nije znao nitko osim mene. To je bila moja tajna.

"Davno, kada smo bili još klinci, jednom prilikom dok smo šetali, ugledao si kamenčić neobičnog oblika i zastao. Kada sam te pitala zašto si zastao, nisi ništa odgovorio, već si samo uzeo kamenčić, spremio ga u džep i nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo.

Par tjedana kasnije, ručao si, a ja sam te čekala u tvojoj sobi. Dok sam razgledavala po njoj, u oči mi je upala mala kutijica sakrivena ispod kreveta. Otvorila sam ju i unutra je bilo na tisuće kamenčića. Nikada nisam vidjela toliko neobičnih kamenčića na jednom mjestu. U poklopac kutijice je bio uguran papirić. Pažljivo sam ga izvukla i otvorila. Na njemu je pisalo JOŠ SAMO 10 998 DO ČUDA!  Brzo sam zaklopila kutijicu i vratila sve na mjesto kako je i bilo. Shvatila sam da sam u tom trenutku otkrila nešto što nisam smjela i da tu tajnu moram čuvati. Odlučila sam da ti nikada neću reći da sam saznala za tvoju kutijicu. Od tog dana sam pažljivo gledala po cesti i kad god bi našla neki kamenčić, strpala bih ga u džep i stavila kod kuće u posebnu kutijicu. Naravno, bila sam pažljiva kako ti ne bi nešto posumnjao.

Povremeno, kada si bio tužan, izvadila bih iz te kutijice kamenčić i stavila ga na put kojim prolaziš kako bi ga mogao naći. Kada si prekinuo sa Željkom, počela sam to raditi učestalije jer sam vidjela da koliko god ti bilo teško, kada god bi našao kamenčić, vratio bi ti se bar na tren osmijeh na lice."

Nakon što mi je to sve ispričala, nisam znao što bih rekao. Zato sam samo nastavio šutjeti.

"Ne moraš ništa reći. Ne očekujem neko hvala za to ili bilo što drugo. Rekla sam ti to samo zato da bi shvatio da te neki ljudi nikada neće napustiti, bez obzira na sve."

Tada je posegnula drugom rukom u džep svoje jakne i izvadila mali pravokutni kamenčić plavo-crne boje s dvije udubine na sredini u obliku srca.

"Ovaj sam našla na putu do bolnice. Izvoli."-rekla je i pružila mi ga. Primio sam ga i toga sam trenutka znao Tanja je ona prava. Ona osoba koju čekate cijeli svoj život s nadom da će vas pronaći i postati vaša druga polovica, vaš dio.

Zagrlio sam je  i tako zagrljeni smo sjedili neko vrijeme. Bez ijedne riječi.

Jednom je netko rekao da kad si s pravom osobom, da je čak i tišina, najljepša melodija za vaše uši. U tom trenutku sam se uvjerio koliko zapravo ima istine u toj tvrdnji jer sam mogao tako sjediti s njom u tišini, zauvijek.

*****************************

Riječ autora:

Autorica je previše emotivna nakon pisanja ovog poglavlja pa vas samo pozdravlja i šalje veliku pusu uz nadu da će i novo poglavlje biti ubrzo :*