Šetao sam gore-dolje po čekaonici, pogledavajući neprestano na svoj ručni sat. Stjepanova operacija je trajala već dva sata. Zvao sam par puta Tanju kako bih je obavijestio o Stjepanovoj nesreći, no bezuspješno. Svaki put mi se javio glas koji je govorio da ostavim glasovnu poruku.
Došlo mi je da razbijem mobitel. Čemu korist od toga što imam najnoviji mobitel kada ne mogu dobiti osobu čija prisutnost bi me jedino mogla bar malo smiriti u ovim teškim trenucima. Razmišljao sam o prvom susretu sa Stjepanom, o tome što je sve preživio do sada i o tome kako sam ga izdao. Kada me je najviše trebao, ja sam mu okrenuo leđa i otišao, ostavljajući ga da se sam bori sa svojim demonima. Gadio sam se sam sebi. Sve sam ja kriv. Trebala mi je Tanjina utjeha više nego ikada pa sam ponovno uzeo mobitel u ruke i utipkao njen broj.
Zvonio je par puta i već sam krenuo poklopiti kada sam čuo njen glas s druge strane slušalice.
"Matej što je bilo? Zašto neprestano zoveš? Bila sam na sastanku i nisam se mogla do sada javiti. Bolje ti je da je pitanje života i smrti."-rekla je kroz šalu ni ne sluteći razlog mog poziva. Duboko sam izdahnuo i tiho rekao.
"Radi se o Stjepanu. Doživio je prometnu."-odgovorio sam, a pred očima su mi se ponovno počele pojavljivati slike Stjepanovog gotovo beživotnog tijela s respiratorom koji ga održava na životu.
"Isuse. Kako je? Da li je dobro? Kako se to dogodilo? Gdje si ti bio? Gdje si sada?"-postavljala je tisuću pitanja ne dajući mi vremena da odgovorim na njih.
"U bolnici Sv. Marka smo. Trenutno je na operaciji."
"Dolazim."-rekla je i poklopila slušalicu, a ja sam osjetio neko olakšanje jer ću bar s nekim moći podijeliti ovaj teret na srcu.
Nije prošlo ni deset minuta, a Tanja je već trčala prema meni. U njenim očima sam vidio tugu. Znao sam da iako nije Stjepana poznavala toliko dugo kao ja, da joj je vijest o nesreći teško pala jer je bila jako dobra i osjećajna osoba. Došla je do mene i bez riječi mi prišla i čvrsto me zagrlila. Ne mogu opisati kakve emocije su prošle kroz mene od tog njenog zagrljaja. Zadnji put me zagrlila prije dvije godine. Nisam ni sam bio svjestan što sam propustio za to vrijeme.
Nakon samo par kratkih trenutaka u njenom zagrljaju osjećao sam se smirenije, kao da je tim jednim dodirom svoje i moje kože prenijela sve moje brige na sebe.
"Hvala ti što si došla."-rekao sam joj tiho.
"Prijatelji tomu služe, da su tu kad su ti najviše potrebni, zar ne?" Na te njene riječi sam samo potvrdno kimnuo glavom jer sam se po tko zna koji put danas posramio osobe kakva sam postao. Zajedno smo sjeli na obližnju klupu i čekali neizvjesnu Stjepanovu sudbinu.
Ispričao sam joj sve detalje o Stjepanovoj i mojoj svađi te kako sam ga našao na mjestu nesreće. Ona je samo pažljivo slušala, čekajući me da završim priču do kraja.
"Ja sam kriv. Da nisam bio tako glup i djetinjast, ne bi se ništa od ovoga dogodilo!"-govorio sam ljuto.
"Matej, ne možeš kriviti sebe zato što je Stjepan ponovno popustio i posegnuo za bocom. Nisi mu ti gurao tu bocu viskija u usta."
"Da, ali..."
"Ništa ali. U redu, možda si burno reagirao, ali ti si takav tip osobe. U trenutku reagiraš i nakon samo par trenutaka se smiriš. Ti si napravio sve za Stjepana što si mogao. Dao si mu krov nad glavom, upoznao si ga sa mnom i doveo na sastanke liječenih alkoholičara. Misliš da bi to svatko napravio?
Primio nepoznatog pijanca u svoju kuću i brinuo se o njemu? Kao da ne znaš kakvi su danas ljudi. Misle samo na sebe. Žele imati novac, žele imati moć. Onda kad im se posreći i uspiju u životu, umjesto da pomognu drugima kojima je pomoć potrebna, gaze preko drugih ne osvrćući se pritom iza sebe. Težnja za moći i novcem ih promijeni skroz. Zaborave kako je to kad nisu imali novaca. Kada su bili nitko ili ništa.
Matej, u redu, pogriješio si u životu. Ali život i služi da radimo greške i da učimo na njima. Dok shvaćamo i prihvaćamo naše greške, pritom se trudeći biti bolji, ne može nam nitko ništa zamjeriti. Ti si dobra osoba, samo te je novac malo pokvario. Ali, vjeruj mi, ispod te grube površine je i dalje tu onaj Matej kojeg znam oduvijek, koji bi prije pomogao drugima nego sebi. Zato se ne muči s tim pitanjima što bi bilo kad bi bilo.
Sve ima svoje razloge u životu. Ništa se nikada nije dogodilo bez razloga. Svaka osoba koju si upoznao, svaki događaj koji si doživio je razlog tvog življenja i razlog zbog čega si ovakva osoba kakva si sada. Sve će biti dobro, vidjet ćeš. Imaj vjere." Nakon Tanjinih riječi nisam znao što da kažem. Volio sam to što je uvijek bila iskrena prema meni. Bez zadrške mi je rekla uvijek što me ide i znao sam da u svakoj njenoj izgovorenoj riječi je samo istina, bez ikakvog prikrivanja i pokušaja laži kako bih se osjećao bolje.
"O kako si mi samo falila Tanjči."
"Tako me već dugo nitko nije zvao."-odgovorila je iznenađeno, misleći pritom na nadimak koji sam joj dao kada je imala 5 godina.
"Ne brini, od sada na dalje ću biti uvijek tu da te tako zovem."-rekao sam je i privukao u zagrljaj. Ovaj put se nijedno od nas nije micalo. Samo se čulo disanje i snažno kucanje naših srca.
*************************************************
Nadam se da vam se svidjelo ovo poglavlje.
Pusa od vaše Sandra :* <3
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
General FictionIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
