Probudile su me zrake sunca. Nisam ni shvatio da sam prespavao gotovo cijelu noć. Odmah sam se naglo trznuo i počeo vaditi mobitel iz džepa traperica. Bilo je osam sati. Imao sam dva propuštena poziva. Oba su bila od Tanje. Odmah sam ukucao njen broj. Javila se nakon što je mobitel zazvonio dva puta. Odmah sam joj se počeo ispričavati jer nisam čuo kad je zvala.
"Smiri se Matej, nazvala sam bolnicu i rekli su mi da je sve u redu. Pretpostavila sam da je i tebe umor savladao. Bilo je vrijeme da se i ti malo naspavaš."
"Hvala ti. Jesi se ti uspjela odmoriti?"-upitao sam je.
"Jesam. Moram ići sada dalje raditi, nazovem te pod pauzom."
"Ok. Čujemo se Tanja."
"Čujemo se."-čim je poklopila, nedostajala mi je. Mogao sam s njom provoditi sate, pričajući ili šuteći. Bilo mi je svejedno, samo da je ona pokraj mene.
Pogledao sam u Stjepana. I dalje je izgledao isto, bez ikakve promjene. Nisam znao što da napravim da se probudi. Jednom sam čitao u jednom članku kako se neki čovjek probudio iz kome kada je čuo glas svoje davno izgubljene ljubavi. Nisam znao koliko u tome ima istine, ali tada mi je sinula ideja. Bit će pomalo teško izvediva, no dat ću sve od sebe da je ostvarim. Odjednom sam začuo slab dječji glas.
"To Vam je otac?"-okrenuo sam glavu kako bih shvatio kome glas pripada. Tada sam se susreo oči u oči s djevojkom koja se pokušala ubiti. Mislim da je sestra rekla da se zove Ana.
"Nije, to mi je jako dobar prijatelj."
"Hm..."-rekla ja zamišljeno, a ja sam je promatrao. Bila je to djevojčica srednjeg rasta, smeđe duge kose i smeđih očiju. Njen pogled je bio tužan i sjetan. Zapitao sam se što je morala sve proživjeti u svom kratkom životnom vijeku da bi imala pogled kao neka starica koja skriva životne mudrosti svih svojih dugih proživljenih godina. Odlučio sam saznati nešto više o njoj.
"Kako se zoveš?"-upitao sam je iako sam već znao njeno ime.
"Ana, a vi?"-upitala je oprezno.
"Ja sam Matej. I slobodno mi govori ti. Nisam baš toliko star." Osjetio sam kako se malo opustila.
"Ok. A što se dogodilo tvom prijatelju?"
"Doživio je prometnu nesreću."-odgovorio sam tužno, na što je ona samo kimnula glavom.
"Smijem li te pitati zašto si ti tu?" Spustila je glavu, ne znajući što bi odgovorila. Tada sam nastavio pričati kako bi stekao njeno povjerenje. Iako je nisam poznavao, odmah sam se osjetio nekako zaštitnički prema njoj. Imao sam potrebu da joj pokažem da svijet nije samo loše mjesto, već da ima u njemu i dobrih stvari.
"Iako mi se čini da nemaš više od šesnaest godina, djeluješ mi puno starije, znaš?"
"Stvarno? Tako se ponekad i osjećam."-odgovorila je zamišljeno.
"Mislim da je jako važno proživjeti djetinjstvo jer godine brzo prođu i prije nego što se okreneš, postaneš sijedi starac sa štapom bez kojeg se ne možeš kretati." Tada me je ponovno pogledala u oči.
"A što ako nekada nemaš mogućnosti da budeš dijete? Što ako te život natjera da postaneš odrastao prije nego ti to želiš?" -Njene riječi su me iznenadile. U jednom trenutku sam se pitao da li razgovaram i dalje s djetetom ili s odraslom ženom.
"Da li se i tebi to dogodilo?"-šutke je kimnula glavom.
"Želiš li mi ispričati o tome? Ja znam jako dobro slušati." Vidio sam da se bori sama sa sobom da li bi mi ispričala ono što ju tišti. Već je par minuta šutjela i pomislio sam da neće ništa reći. No, tada je iznenada izgovorila:
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
General FictionIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
