Ranjene duše s tračkom nade u očima

2. poglavlje-I tako sam postao pijanac...

Riječ autora:

Hvala svima na podršci koju mi dajete u mom pisanju. Vaše riječi mi puno znače i ne znam na koji način više da vam zahvalim. Napisala sam novo poglavlje ove priče i iskreno se nadam da će vam se svidjeti. Dajte svoje iskreno mišljenje jer takva mišljenja najviše cijenim.

Voli vas sve vaša S. (onegirl)

_____________________________________________________________________________

Živio sam sa ženom i kćeri. Ona slika koju ste vidjeli da držim, to je ona, moja Karolina. Nešto najbolje što mi se moglo dogoditi u životu. Žena i ja smo dugo pokušavali dobiti dijete, ali bezuspješno. Iako je s medicinske strane i sa mnom i s njom bilo sve u redu, nije mogla zanijeti. No, jednog dana se dogodilo čudo. Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Dolazio sam posla iz tvornice papira u kojoj sam godinama radio, kad je moja žena Jelena dotrčala do mene.

„Trudna sam, ljubavi, trudna!"-vrištala je i smijala se na sav glas. Ja sam je prvo zbunjeno pogledao, a onda kad su mi njezine riječi uspjele napokon doprijeti do mozga, počeo sam i sam vrištati od sreće. Zagrlili smo se i smijali bez prestanka. Naš dugo željeni san da postanemo roditelji se počeo ostvarivati. Iako je ona tada već imala 35 godina, a ja 42, to nije umanjilo našu sreću. Nekoliko dana dana kasnije otišla je na svoj prvi ultrazvuk i vidjeli smo tek mali dio snimke onoga od čega će oko 8 mjeseci kasnije nastati naš mali anđeo.

U početku je sve bilo i više nego dobro. Radio sam i dalje na svom poslu, a Jelena je dala otkaz jer je odlučila biti s našom kćerkom. Radila je kao spremačica u osnovnoj školi za jako nisku plaću. 

No naša sreća nije dugo potrajala. Prvo su počeli problemi jer je vikala kako nisam nikada kod kuće i da ne provodim dovoljno vremena s našom kćeri. To je bilo daleko od istine. Istina, onaj dio da nisam kod kuće većinu dana nije bio potpuna laž jer je tvornica počela zapadati u dugove te su nam zbog toga produžili radno vrijeme s osam na dvanaest sati i smanjili nam plaću za 1,5%. Tko god se pokušao buniti ili bi ih pokušao tužiti sindikatu, dali su mu otkaz bez objašnjenja. Zato sam nastavio šutke raditi svoj posao, znajući da sad imam za uzdržavati i treću osobu koja je tek došla na ovaj svijet.

No, kada je rekla da ne provodim vrijeme s kćeri, to je lagala. Svaki slobodan trenutak koji sam imao, bio sam s njom. Kupao je, igrao se, uspavljivao je pričajući razne priče o princezama, kraljevićima i zmajevima. Priče sam uvijek imao u glavi i kao da su čekale da izađu iz mene. Ona, iako je bila mala, kad god bi počeo pričati, smirila bi se, pogledala me svojim malim plavim okicama i pažljivo slušala. Vjerojatno je bila premalena tada da išta razumije od onoga što sam joj pričao, ali ja sam i dalje nastavljao. To je ostala tradicija dok god sam živio s njom.

Žena i ja smo se sve više udaljavali jedno od drugoga. Umjesto da bude sretna što smo napokon postali obitelj u pravom smislu riječi, ona je samo tražila izlike za svađu. Neprestano bi nešto prigovarala, gunđala. Bio sam kriv za sve loše što bi joj se u životu dogodilo. Jedan dan joj se najdraža vesta poderala u mašini i mene je čak i za to okrivila. Kad sam je upitao kako mogu biti za to kriv, odgovorila je da jednostavno jesam. Što smo se više ona i ja udaljavali, to je više rasla povezanost između mene i mog anđela.

Naša svađa je eskalirala do neviđenih razmjera godinu i pol dana kasnije. Bilo je to jednog ljetnog poslijepodneva. Vraćao sam se s posla prisjećajući se scene koja se odigrala pola sata ranije na radnom mjestu. Šef me pozvao u ured, dao kuvertu u ruke i poslao doma. Da, dobro ste pretpostavili. Dobio sam otkaz. Svi smo primijetili da tvornica posluje sa sve većim gubitkom i da se kvaliteta njenih proizvoda pogoršala. Isto tako broj radnika se iz dana u dan smanjivao, a mi smo svakim danom molili Boga da mi nismo jedan od tih koji će taj dan ostati bez posla.

Međutim očito je ipak došao red i na mene. Dobio sam neku jadnu otpremninu uz hladni pozdrav, kao da nisam bio netko tko je zadnjih 20 godina tu ostavio svoj život. Kada sam to rekao Jeleni, ona je dobila slom živaca. Derala se na sav glas kako sam ja niškorist i kako sad ne mogu ni plaću zaraditi. 

Tako bijesna je uzela moje stvari i izbacila ih na cestu. Bila bi laž reći da nisam to očekivao jer jesam. Problem je bio što je kuća bila prepisana na nju i ja nisam tu mogao apsolutno ništa nego otići u neki jeftini motel i tamo naći sobu. Prije nego što sam otišao, poljubio sam svoju kćer nježno u čelo uz riječi da ne zaboravi na tatu i da je volim više od vlastitog života. Iako je imala dvije godine, imao sam osjećaj kao da sve razumije jer me je zagrlila čvrsto. Suze su mi počele teći niz lice. Jeleni nas je iz prkosa razdvojila i zalupila mi vratima pred nosom.

U početku sam posjećivao svog anđela svakodnevno, no žena mi je na kraju i nju uzela. Tražila je od suca da mi zabrani da ju viđam bez njenog prisustva jer sam loš uzor. Sutkinja je bila njena stara prijateljica i naravno da je presuda bila u njenu korist. Mislim da je to bila kap koja je prelila čašu jer sam od tada počeo piti i nisam prestao. Uskoro su mi stigli i papiri za razvod te sam morao početi plaćati alimentaciju. Tražio sam posvuda posao no mene s tadašnjih već navršenih 47 godina, nitko nije htio primiti. Jednog dana je došlo pismo od nje da dok god ne počnem plaćati alimentaciju, neću moći vidjeti svoje dijete. Poludio sam.

Tog dana mi je srce prepuklo. Posao sam tražio, ali i dalje bezuspješno. Na kraju sam utjehu nalazio u alkoholu sve češće i češće. Povremeno sam znao otići do vrtića u koji je Karolina išla, no i to je prekinuto jer je Karolinina teta vidjela jedan dan kako razgovaram s njom i prenijela sve mojoj ženi koja je sada otišla u daleku krajnost nabavljajući zabranu pristupa kako se više nikako ne bi mogao približiti svojoj vlastitoj kćeri koju sam volio više od života. Vidim je ponekad iz daljine. Krenula je već u školu. Kao i kad je bila mala, i dalje ne skida osmijeh s lica. Otkada sam zadnji put s njom razgovarao prošlo je već 743 dana, no tko više broji.

Teško je uzdahnuo i obrisao suze iz kuteva očiju." Jedino što imam uspomenu od nje je ova slika koju ne bi dao ni za što na svijetu jer mi ona znači sve kad već ne može biti kraj mene uživo."

"Eto to je moja priča. A sada možete ići dalje i ostaviti me da svoju tugu ubijam u ovoj boci alkohola."-izgovorivši to, srknuo je veliki gutljaj, a ja sam u glavi već smišljao plan kako da tom čovjeku pomognem.