Ranjene duše s tračkom nade u očima

24. Plan

"Dugo sam razmišljao i mislim da nam je najsigurniji put do pobjede na sudu tako da dokažemo da je Jelena nesposobna za čuvanje i brigu o vlastitom djetetu."-rekao je Marko, a Tanja i ja smo se složili s njim.

„Kako to misliš točno učiniti?" -upitao je Stjepan nakon čega nam je Marko počeo objašnjavati svoju strategiju.

„Plan je ovakav. Od danas ćemo svi troje postati tajni detektivi."

„Marko o čemu ti pričaš?"-zbunjeno sam ga upitao, na što je on rekao da se strpim i pažljivo saslušam.

„Kao što sam počeo pričati, svi troje ćemo postati detektivi. S današnjim danom ćemo pratiti svaki Jelenin korak. S kime se sastaje, što radi, kada je doma, a kada je vani. Svaki njen pokret ćemo zapisivati u bilježnicu." Rekao je i podijelio nam svakom po bilježnicu i kemijsku.

„Povremeno ćemo raditi sami, a povremeno u timovima. S obzirom da je Stjepan tek izašao iz bolnice, a i vas dvoje niste baš pretjerano odmarali ovih dana, ja ću preuzeti prvu smjenu danas." Iako sam ga pokušao nagovoriti da i ja idem s njim, rekao je da ostanem za sada sa Tanjom i Stjepanom, a da njega pustim da izvidi situaciju. Na kraju sam se nevoljko složio, te se zajedno sa ostalima pozdravio sa Markom.

„Ja idem u svoju sobu malo prileći."-rekao je Stjepan i krenuo prema katu, vukući sa sobom svoj kofer.

„Stjepane, zašto nikada ne tražiš pomoć?"-upitao sam ga i oteo mu kofer iz ruke.

„Zato momče jer sam naučio, ako ti netko želi pomoći, taj će to učiniti bez obzira da li ga ti pitaš ili ne. Osim toga, kofer nije bio previše težak. Ako me nije sve ono što sam proživio do sada ubilo, poprilično sam siguran da to neće napraviti ni ovaj kofer." Morao sam se nasmijati na njegove riječi jer je bio itekako u pravu. Ipak sam nastavio dalje vući kofer jer sam na taj način pokušavao umiriti svoju savjest koja je i dalje bila nemirna osjećajući se krivom zbog Stjepanove nesreće. 

Nakon što sam ostavio njegov kofer u sobi, krenuo sam prema dnevnoj. Iz daljine sam ugledao Tanju kako ležerno leži na kauču i zaustavio se. Promatrao sam je i zapitao se kakav bi bio osjećaj da je svaki dan tu. U glavi sam zamislio taj scenarij i odmah mi se na licu pojavio smiješak. Tako smiješeći se krenuo sam prema Tanji.

„Zašto si toliko sretan?"-upitala me, a ja sam samo nešto nerazgovijetno promrmljao i uputio se prema kuhinji. Morat ću paziti kako se ponašam u njenoj blizini jer još nije vrijeme da joj otkrijem ono što osjećam prema njoj.

„Matej, možeš li mi molim te donesti čašu soka kad si već tu?"-viknula je iz dnevne sobe, a ja sam samo odgovorio da mogu. Iako sam već milijun puta čuo kako izgovara moje ime, u posljednje vrijeme je to jače nego uobičajeno utjecalo na mene. Srce mi je počelo snažno kucati i odlučio sam pričekati dok se ne smirim jer bi u protivnom Tanja zbilja nešto mogla posumnjati.

Nakon par minuta, kada sam osjetio da mi je malo lakše, uzeo sam čašu sa sokom i krenuo prema dnevnoj sobi.

„Tanja evo ti sok."-kada sam se približio skroz k njoj, vidio sam da je zaspala. Ostavio sam čašu na stolić pored kauča, te čučnuo pokraj nje. Napokon sam je imao prilike izbliza promatrati bez da skrećem pogled s nje zbog straha da ne budem uhvaćen.

Promatrao sam njene sklopljene oči, koje su inače bile predivne tople smeđe boje. Promatrao sam njen mali prćasti nosić. Promatrao sam njenu dugu smeđu kosu koja joj je padala na usne. I naravno, promatrao sam njene usne. Ne previše punašne, ali ni previše tanke, željan da ih poljubim. Pomaknuo sam njezin pramen kose koji joj je uporno padao na usta i nastavio gledati u tu čudesnu ženu, koju iako sam poznavao gotovo cijeli život, kao da tek sada prvi put uistinu vidim u pravom svijetlu.