Ranjene duše s tračkom nade u očima

3. poglavlje-Vrijeme za novi početak

Namrštio sam se na te njegove riječi i oteo mu bocu usred gutljaja.

„Što to radite? Vratite mi bocu!"-glasno je vikao, no nisam mu je vratio nego sam mu iznio svoj prijedlog.

„Smirite se. Vratit ću vam je ako ju budete i dalje željeli nakon što čujete ono što vam predložim." Začudo, smirio se i nastavio dalje pomno slušati što mu imam za reći. 

„Želim da dođete živjeti kod mene, ali pod jednim uvjetom."

„Koji je to uvjet?"-upitao je i dalje ne vjerujući u ono što mu nudim. 

„I zašto mi to uopće nudite?"-nadodao je.

„Uvjet je da se prestanete alkoholizirati i krenete na sastanke anonimnih alkoholičara." Razmišljao je par trenutaka, a onda odgovorio.

„U redu, mislim da to ne bi trebao biti neki problem. No što vi imate od svega toga?"-i dalje ga je zanimalo. Nisam ni sam znao kako bih mu to objasnio. Pokušao sam na najjednostavniji mogući način.

„Recite mi da sam lud, ali u vašim očima vidim nešto zbog čega sam vam odlučio pomoći. Osim toga imam veliku kuću i živim sam u njoj. Znate, i meni bi kao i Vama dobro došlo društvo. Tako da na neki način Vi meni isto pomažete."

„Vi znate da ja Vama nemam s čime platiti? Ovaj alkohol koji pijem, njega kupim od novaca koji dobijem dok prosim po ulici." Rekao je čekajući trenutak kada ću povući svoju ponudu.

„Svjestan sam toga. Kao što rekoh, jedini je uvjet da prestanete piti, a ja ću vam pomoći da ponovno budete sa svojom kćeri."

„Zašto?"-i dalje je zbunjeno ispitivao.

„Možda želim napokon i ja učiniti nešto dobro za ovaj svijet jer sam se do sada mnogo puta uvjerio da Karma postoji. Možda želim pridobiti Karmu napokon na svoju stranu. I slobodno mi govorite ti, mogu vam biti sin po godinama." Valjda se napokon zadovoljio s tim odgovorom jer je ustao šutke i krenuo sa mnom prema mojoj kući.

**********************

Kada smo stigli do nje, zastao je kao ukopan.

„Ti mene zajebavaš? Ovdje živiš? Ovo je tvoja kuća?"-zapitkivao je i dalje ne skidajući pogled s moje ogromne dvokatnice. Kimnuo sam glavom pritom zabavljajući se njegovom reakcijom.

„Zašto si onda tovariš jednog pijanca na leđa? Zbilja mi nisi jasan pa ti imaš sve u životu."-rekao je pokazujući rukama na moju kuću i dalje se ne pomičući s mjesta.

„Varate se, nemam ono najvažnije."

„A to bi bilo što?"-upitao je znatiželjno.

„Nekoga s kim bih sve to podijelio."-odgovorio sam iskreno na što je on samo kimnuo glavom napokon shvaćajući što želim time reći. Odjednom se približio k meni. Potapšao me lagano po leđima, a u kutu usana mu se nazirao mali osmijeh. „Sada imaš prijatelju, sada imaš."

Ako sam imalo do sada sumnjao u svoju odluku i svoj zdravi razum da nepoznatog čovjeka koji je uz sve to još i pijanac, pustim u kuću i živim s njim, nakon ovih riječi koje mi je uputio, u srcu sam znao da je to jedna od najispravnijih odluka koje sam donio u zadnje vrijeme.

******

Nastavio je dalje prema ulazu kuće, pažljivo koračajući , kao da će nešto slomiti , ako krivo stane. Bilo mi je smiješno promatrati ga jer mi odavno ta kućerina nije predstavljala ništa više, osim krova nad glavom. Istina da je taj krov nad glavom sasvim slučajno imao ogromni bazen, 12 spavaonica, 8 kupaonica, 2 blagovaonice, 3 dnevna boravka, 2 kuhinje, golf igralište i još mnogo toga. No kao što sam napomenuo već, meni to ništa nije značilo.

Moj novi sustanar je i dalje zaprepaštenim izrazom na licu buljio u sve to. Tada sam shvatio da mu ni ime ne znam.

„Oprostite, ali zaboravio sam vas pitati kako se uopće zovete?" Bilo me je pomalo sram jer sam zaboravio osnovne ljudske manire. To što je beskućnik, ne znači da se prema njemu trebam ponašati kao da je manje vrijedan. Naprotiv, vjerojatno bih mu se trebao diviti što je usprkos svemu svaki dan nalazio snagu za nastaviti dalje.

Mom gostu to izgleda nije ni najmanje smetalo ili nije primjećivao zbog okoline u kojoj se trenutno nalazio. Izgledao je kao malo dijete kada dobije za Božić igračku koju je dugo želio.

„Stjepan, i govori mi ti, slobodno"-rekao je i krenuo polako prema blagovaonici.

„Ja sam Matej"-odgovorio sam, ali on je već krenuo dalje istraživati tako da sam govorio praznoj sobi. Kraj mene je stala služavka Elizabeta i ne progovorivši ni riječ, osuđivala me pogledom koji je govorio kako sam mogao takvog čovjeka tu dovesti. Uzvratio sam joj oštrim pogledom ne govoreći ništa jer da sam izrekao na glas onog trena što sam mislio, ne bi se dobro završilo. Osim toga tko je ona meni da se ja njoj opravdavam za ono što činim. Krenuo sam dalje za Stjepanom kako bih izbjegavao gledati Elizabetu i njen osuđivački pogled.

„I kako vam se sviđa?"Čim sam rekao Vam, pogledao me ispod oka pa shvativši grešku, odmah sam se ispravio. Na to se nasmijao.

„Predivno je. Ovo doslovce izgleda kao kuća iz najluđih snova. Moja Karolina bi obožavala ovu kuću."-odgovorio je, a iz kuta očiju mu je ponovno pobjegla jedna suza čim je spomenuo kćer.

„Ako se budeš držao dogovora, moći će te podsjetiti prije nego što misliš"-odgovorio sam mu na što je u njegovim očima opet zatitrala nada, ona ista koju sam primijetio i kada sam ga upoznao.

Tog trena sam se samom sebi zarekao da ću dati sve od sebe da ovaj čovjek više ne mora patiti i da ima sve što do sada nije imao. Kad ga već nije život mazio, ja sam odlučio da ću ga razmaziti maksimalno.

„Želiš li vidjeti svoju sobu?"-uzviknuo je da želi, a ja sam ga krenuo voditi prema najvećoj sobi u kući. Bit će to početak njegovog novog života koji neće imati nikakve povezanosti sa starim. Stari će ostati samo sjećanje u izmaglici koje će naposljetku zaboraviti.

____________________________________________________________

Riječ autora:

Hvala svima koji ste omogućili da ova priča nakratko postigne uspjeh i bude #305 u non-fiction kategoriji. Također hvala svima na divnim riječima koje mi šaljete u inbox i pišete u komentare. Ispričavam se što je potrajalo malo duže da objavim nastavak ove priče, a i ostale jer nemam ovaj tjedan previše vremena. Nakon ovog tjedna će mi se malo povratiti normalni tempo pa ću i češće objavljivati. Ako još niste pročitali zavirite u moje zbirke poezije ili druge dvije priče koje pišem kao i kratku priču koja je jedina završena. Također je i novitet Klub za knjigoljupce, no o tome sve vidite u novoj istoimenoj knjizi i prijavite se ako želite. Cilj je da dođu do izražaja knjige koje nisu fanfiction i koje nemaju puno čitatelja. Kao i da autori priča čuju konstruktivne kritike od drugih.

Uglavnom to je za sada sve od mene, glasajte, komentirajte, slobodno mi se javljajte u inbox i lajkajte moju stranicu na Facebooku :)

Sve vas voli i pozdravlja vaša S. (onegirl) :*