Ranjene duše s tračkom nade u očima

18. Oko za oko, zub za...

Kao i svaki savršen trenutak i ovaj je imao svoj rok trajanja. Čim mi je zazvonio telefon, znao sam da se sprema ono što sam dugo čekao. Javio sam se. Bio je to Marko. Nazvao je kako bi obavijestio da će Željka doći s Karolinom i svojim odvjetnikom za pola sata. Nakon što sam prekinuo poziv, Tanja me samo čvrsto stisnula za ruku, dajući mi tako do znanja da je uz mene bez obzira na sve.

Iako sam pokušavao sudjelovati u Tanjinom i Aninom razgovoru, nisam se mogao skoncentrirati na ono što su pričale. Mislio sam samo na taj susret i kako će on na kraju završiti. Kada sam pogledao na sat, vidio sam da je još točno pet minuta do susreta. Ustao sam se i počeo nervozno hodati po sobi.

Tada sam je ugledao. Ušla je uzdignute glave. Imala je kratko ošišanu plavu kosu. Na sebi je nosila smeđu haljinu i crne štikle. Odmah do nje, sa lijeve strane je stajao čovjek od nekih četrdesetak godina u skupocjenom odijelu, sa sivom kravatom i crnim lakiranim cipelama. Dovoljan je bio jedan pogled na njega da shvatim da je snob. Ponašanje ga je odmah odalo. Sa njene desne strane je polako, tihim korakom koračala djevojčica. Majka ju je čvrsto držala za ruku. Plava kosa joj je padala do ramena. Nosila je na sebi žutu haljinicu sa cvjetićima i crne sandalice sa kopčicom.

Djevojčica je bila smirena sve do trenutka kad je vidjela Stjepana. Tada se otrgnula mami iz ruke i potrčala prema krevetu na kojem je Stjepan ležao.

"Tata, tata!"-vikala je kroz plač. "Tata, probudi se molim te! Fališ mi! Probudi se za mene!"-vikala je i tresla ga. Tada joj je prišla mama i maknula je od njega.

"Šta sam ti rekla Karolina? Nastaviš li se ponašati kao kakva neodgojena divljakuša, ovo će ti biti zadnji put da dolaziš s nama. Jasno?"-rekla je i zaprijetila joj prstom.

Ja sam blijedo gledao, ne vjerujući u scenu kojoj sam upravo prisustvovao. U sebi sam kiptio od bijesa. Upravo sam zaustio da ću progovoriti, kad mi je Tanja prišla i stavila ruku na rame. Pogledala me ravno u oči. Znao sam što taj pogled znači. I ona je u sebi bjesnila, ali je znala da ne smijemo napraviti nijedan pogrešan potez jer bi nas to moglo stajati cijelog slučaja.

Udahnuo sam i izdahnuo i krenuo sa predstavljanjem.

"Dobar dan gospođo. Ja sam Matej, a ovo je Tanja."-predstavio sam nas i pružio ruku joj ruku iz pristojnosti. 

"Znam tko si ti, a za tu gospodičnu me nije briga!"-bahato je odgovorila. "Maknite tu ruku, ne pada mi na pamet da se rukujem s vama."

Smiri se Matej, samo se smiri. Mislio sam u sebi,  iako mi je tlak bio već poprilično visok. 

"U redu. Sjednite onda." -rekao sam i primaknuo stolice za stol kako bi svi troje mogli sjesti. Tanja je sjedila sa strane na krevetu sa Anom, pomno promatrajući kako će ovaj susret proteći.

"Karolina, pomakni se. Odi tamo do one Tine il kak već. Pusti da odrasli razgovaraju."

"Tanja, zove se Tanja."-rekao sam kroz zube.

"Tina, Tanja..tako svejedno. Ajde zlato, odi tamo." Karolina je sramežljvo otišla prema Tanji, a Tanja i Ana su odmah s njom započele razgovor. Kada sam vidio da se malo opustila, okrenuo sam se prema Jeleni i njenom odvjetniku. 

"Dobro, možemo započeti sa razgovorom."-rekla je Jelena

"Ne tako brzo."-čekamo još...Nisam ni stigao završtiti rečenicu, a na vratima je već stajao Marko.

"Da li me netko tražio?"-upitao je nasmiješen sa vrata. Odjednom mu se lice smračilo.

"Ti?Što ti radiš tu?"-gledao je blijedo u Jeleninog odvjetnika.

"Vas dvoje se znate?"-upitao sam zbunjeno dok je Jelena cijelu predstavu promatrala sa uživanjem.

"Da, nažalost znam Filipa." Znači tako se zove taj uštogljeni odvjetnik. Ovo ne sluti na dobro.-pomislio sam.

"Marko, zar nije ovaj svijet uistinu mali?"-rekao je podrugljivo.

"Nekada mislim da je i premali."

"Dobro, dosta vas dvojica. Idemo krenuti na posao."-prekinula je Jelena njihov razgovor.

"Koliko smo Filip i ja shvatili, vi želite da Stjepan može viđati svoju kćer? I da ima polovično skrbništvo nad njom, zar ne?"-upitala je Jelena.

"Tako je."-potvrdio sam.

"Kako točno misliš da će se brinuti o njoj dok leži u komi?"-bezobrazno je upitala.

"Neće biti još dugo. "-bijesno sam odgovorio suzdržavajući se da joj ne slomim taj njen dugački vrat.

"A da? Ti si doktor kad to znaš?"-upitala je podrugljivo. Zatvorio sam oči i podsjećao se da dišem i da ne napravim ništa što ću kasnije požaliti. Marko me potapšao prijateljski po ramenima i preuzeo riječ.

"Moj prijatelj nije liječnik, ali su liječnici rekli da postoji velika šansa da se uskoro probudi."-Iako sam znao da blefira samo kako bi pokušao Jeleni i Filipu dignuti tlak, u jednom trenutku sam mu i sam povjerovao koliko je bio dobar u laganju.

"Ja tako nisam čula no dobro. Karolina, makni se od te propalice! Što sam ti rekla?"-vikala je na Karolinu kad je opet prišla Stjepanovom krevetu. Tada je na scenu stupila Tanja. I tako je sve krenulo.

"Kako možete biti tako bešćutni? Zar nemate nimalo srca? Vidite da samo želi biti kraj svog oca."

Tada se Jelena ustala i krenula prema Tanji.

"A tko si ti da mi govoriš kako se trebam ponašati? "

"Ja sam osoba koja ima srce za razliku od vas!" -vikala je Tanja.

"Koliko vidim ti si samo obična sponzoruša koja želi smotat ovog tu klipana i zgrabiti mu cijelo bogatstvo!"

"Koga Vi zovete sponzorušom?"-upitala je Tanja i zgrabila je za kosu. Jelena joj nije ostala dužna. Uzvratila joj je istom mjerom. Marko i ja smo se umiješali kako bi ih razdvojili. Nas dvoje smo držali Tanju, a Filip Jelenu.

Tada je ušla medicinska sestra. 

"Što se ovdje događa? Znate li vi da je ovo bolnica? Van svi iz sobe. Odrasli, a ponašaju se kao divljaci. Van svi!"-derala se.

"Idemo Filipe, Karolina. A vi, to neće ostati na ovome. Zapamtite oko za oko, zub za..."

"Dosta je bilo Jelena, idemo odavde."-rekao je Filip.

"Ali mama, daj da budem još malo sa tatom. Molim te."-molila je Karolina, a meni se srce slamalo.

"KAROLINA! Što sam ti rekla? Idemo ovog trena!"-rekla je i povukla je sa sobom.

"Ajmo i vi iz sobe dok se malo ne smirite."-rekla je sestra pokazujući na mene, Marka i Tanju.

"Idem i ja s njima."-odgovorila je Ana.

Na kraju smo svi izašli iz sobe i ostavili Stjepana samog. Sjeli smo za stol u mali restoran koji je bio dio bolnice.

"Pa ovo je relativno dobro prošlo, ha ekipa?"-pokušavao je Marko sa šalom ublažiti situaciju.

"Samo šuti!"-izderali smo se Tanja i ja u isti glas.

"Vidi ih, ponašaju se kao da su par. Čak i govore u isti glas."-šapnuo je Ani, no ja sam ga čuo. Po pogledu koji mu je uputila Tanja, mislim da ga je i ona čula.

"Uprskala sam zar ne?"-rekla je i poklopila rukama oči.

"Nisi."-privukao sam je k sebi i zagrlio. "Da ti nisi tako reagirala, ja bi. A vjeruj mi, gore je kad muškarac napadne ženu nego kad žena napadne ženu."

"To nekako i ima logike."-rekla je malo smirenija.

"Jesam ti rekao. Ne brini, bude sve dobro. Jel tako Marko?"

"Naravno da bude. Sada sam samo dobio još veću želju da dobijem ovaj slučaj."

"Zbog Filipa?"-upitao sam ga.

"Ne. Nego zbog Karoline."-odgovorio je pritom iznenadivši sve u prostoriji.

***************************************

Eto dragi moji, još jedno poglavlje. Ne znam kako će vam se svidjeti, ja sam se trudila da ga što bolje napišem. Pišite svoje komentare i kao i uvijek hvala vam na podršci. Voli vas sve vaša Sandra :**