Ranjene duše s tračkom nade u očima

25. Trenutak odluke

Iako sam želio čuti što je to Marko saznao, poželio sam da je došao kasnije bar deset minuta kako bi Tanjin i moj trenutak duže trajao. Odjednom me Marko pogledao ravno u oči, a zatim je pogledao Tanju. Znao sam da mu nije promaknula napetost koja se trenutno osjećala među nama dvoje, no odlučio je to ovaj put zanemariti.

"Hoćeš li nam reći što si saznao?"-upitao sam nestrpljivo.

"Čekaj, prvo pozovi Stjepana! Tek što sam krenuo uz stepenice prema Stjepanovoj sobi, čuo sam kako se približavaju nečiji koraci.

"Tu sam. Molim te počni pričati odmah!"-rekao je i spustio se niz stepenice u dnevnu sobu. Kada sam pogledao Stjepana u oči, vidio sam mu umor i iscrpljenost. Pitao sam se zašto je morao kroz sve to prolaziti? Čime je to zaslužio? Više od ičega sam želio da napokon dočekam trenutak u kojem će on nakon toliko vremena zagrliti svoju kćer.

"Sada kada smo svi tu, mogu nastaviti. Dok sam bio na straži i čekao Jelenu, upoznao sam jaku simpatičnu i pričljivu susjedu. U jako kratkom vremenu sam saznao ono za što bi nam vjerojatno trebalo par tjedana. Da vas sada ne gnjavim sa svime što sam od nje saznao,reći ću Vam ono što je najvažnije. Karolina već mjesecima ne živi sa svojom mamom, već živi kod svoje bake, a povremeno ju čuva i susjeda koja živi par kuća niže."

Nakon tih riječi, Stjepan je problijedio.

"Kako to misliš?"-izgovorio je paničnim glasom. Odjednom je počeo duboko disati. Otrčao sam po čašu vode i pružio mu je kako bi se malo smirio.

"Oprostite Stjepane, mislio sam samo na to kako je ova vijest kojom ćemo pobijediti na sudu. Pritom sam skroz zaboravio kako bi to što čujete moglo utjecati na Vas i Vaše zdravlje."

Iako se ispričao i dalje sam ljutito gledao Marka. Iako sam mu u pogledu vidio da mu je istinski žao što je tako nepromišljeno postupio, okrenuo sam se prema Stjepanu, nastavljajući ga ignorirati.

"Stjepane, jeste li bolje? Želite li malo leći prije nego što dalje nastavimo?"-Tanja ga je zabrinuto upitala.Stjepan je samo kimnuo glavom.

"Dobro sam."-tiho je prozborio. 

"Molim te Marko, nastavi dalje." Marko se nakašljao i nastavio dalje pričati. Primijetio sam kako je sada usporio govor i pažljivo birao riječi kako ne bi ponovno uznemirio Stjepana.

"Ne brinite, saznao sam da je Vaša kćer dobro. Štoviše, vidio sam je iz daljine. Izrasla je u prekrasnu djevojčicu."

Odjednom su Stjepanu nekontrolirano suze krenule iz očiju. Grcajući u suzama, upitao je:

"Marko, imaš li možda njenu sliku?"

Tada se Marko ustao i počeo vaditi mobitel iz džepa. Pružio ga je Stjepanu, a Stjepan nakon što je ugledao sliku, počeo je glasno jecati.

"Moja kćer, moja Karolina!"-plakao je i ljubio sliku na mobitelu. Kada sam vidio taj prizor i meni su počele suze teći iz očiju. Pogledao sam u stranu i ugledao Tanju kako i njoj suze klize niz lice. Zatim sam ugledao Marka i vidio kako rukama briše oči.

Osjećao sam se kao da je to previše intimni trenutak i da bi smo trebali Stjepana ostaviti samog, ali istovremeno sam se bojao da mu ne pozli od tolikog uzbuđenja.

Nakon pola sata, Stjepan je prestao jecati. Počeo je brisati oči rukama, no ja sam mu pružio maramicu. Zahvalno me pogledao i započeo.

"Ispričavam se što ste morali prisustvovati ovome."- rekao je posramljeno. NIsam znao što bih mu rekao da se osjeća bolje, no tada je do njega došla Tanja i nježno ga stisnula za ruku.

"Stjepane, nemojte se nikada sramiti svojih suza. Suze nam pomažu da nam srce i duša budu čisti. Suzama ispiremo bol koja nas razdire. Plačite kada god imate potrebe za time jer suze su lijek, a ne nešto čega se treba sramiti." Nakon tih riječi, Stjepan joj je samo tiho zahvalio.

Popio je još gutljaj vode, a zatim pružio mobitel prema Tanji i meni.

"Nije li prekrasna? Moja djevojčica je već odrasla. Sada već ima 10 godina. " -rekao je i zastao. Vidio sam da ga opet počinju preplavljati emocije, pa sam nastavio govoriti umjesto njega.

"Stjepane, kćer ti je uistinu prekrasna. Svaki bi se otac ponosio da ima tako lijepo kćer."

"Ne samo lijepu, već i pametnu."-nadovezao se Marko.

"Od te iste susjede sam saznao da je izvandredna učenica. Ima sve petice u školi, predsjednica je razreda i proglašena je prošle godine najboljom učenicom u cijeloj školi."

Kada je Stjepan to čuo, u govoru mu se osjetio ponos.

"To zvuči baš kao moja Karolina. Dobro je znati da se nije promijenila."

"Marko, znači li to da ne moramo tražiti dalje dokaze protiv Jelene?"-upitao sam ga.

"Tako je. Sada imamo sve. Susjeda je rekla da je spremna o svemu svjedočiti na sudu. Ja ću sve podatke prikupiti i složiti. Vas troje ne morate ništa dalje raditi. Sada je na meni da nas odvedem do pobjede. Za 10 dana počinje službeno naša bitka. Bitka u kojoj ćemo pobijediti."

********************************************************************************************