Ranjene duše s tračkom nade u očima

14. Početak bitke

Dogovorio sam se da se nađem s Markom u kafiću nedaleko od bolnice za 15 minuta.

"Matej, tko je Marko?"-upitala me Tanja.

"To je jedan od najboljih odvjetnika ne samo u Hrvatskoj nego u Europi. Nisam ga htio gnjaviti ranije jer ima i ovako previše posla i mislio sam da će ovaj slučaj biti bez puno komplikacija, no čini se da ću ipak morati izvući sve adute kako bih pobijedio. To je najmanje što mogu učiniti za Stjepana. "

Prišla mi je i zagrlila me. "Molim te, čuvaj se."

"Hoću, ne moraš brinuti."

"Ja moram krenuti jer se ubrzo nalazim s Markom u kafiću "Park." Moja preporuka je da odeš doma. Čim završim s Markom, ja se vraćam nazad i javljam ti ako dođe do kakvih promjena. Odmori se, ja ne moram raditi, ali ne bih želio da si ugroziš posao zbog mojih problema." Iako nevoljko, složila se sa mnom.

"Molim te nazovi ako budeš trebao bilo što i dolazim odmah."

"Znam Tanja, hajde sad idi i opusti se malo. Učinila si i više nego dovoljno i za mene i za Stjepana."

Pozdravili smo se i otišli svatko svojim putem. Kada sam ušao u kafić, Marko još nije stigao. Sjeo sam za prvi slobodni stol i naručio kavu, čistu, bez mlijeka i šećera da me malo razbudi jer je i umor počeo uzimati svoj danak. Baš u trenutku kad je konobar donio kavu, ušao je Marko u kafić. 

Iako ga nisam vidio već najmanje dvije godine, izgledao mi je isto. Visok sa crnom razbarušenom kratkom kosom, u odijelu neke skupocjene marke, približavao mi se sa osmijehom na licu. On je bio jedan od onih vječito zgodnih mladića, koji nikako nije mogao proći neopaženo ni u muškom, a niti u ženskom društvu.

"Pa gdje si ti? Nismo se zbilja dugo vidjeli."-rekao je i pružio mi prijateljski ruku.

"Uistinu nismo. Žao mi je i što je sad razlog našeg susreta poslovne prirode."

"Znaš, uistinu sam se iznenadio kad sam vidio da me ti zoveš. Sigurno je nešto ozbiljno jer si oduvijek govorio da mene čuvaš samo za slučaj kad se bude radilo o životu i smrti."

"Pa iskreno, nije ni daleko od toga. Prijatelju, nemaš pojma koliko mi je drago da i dalje mogu računati na tebe."

"Naravno, hoćemo li odmah prijeći na posao, a kasnije mi stigneš ispričati što ima novog kod tebe?"

"Sviđa mi se kako razmišljaš." Ispričao sam Marku u što kraćim crtama sve o Stjepanovom slučaju. On me nije ni u jednom trenutku prekidao, samo je pažljivo slušao. Tada sam znao da sam napravio odličan potez. On je uz Tanju jedna od rijetkih osoba koja me nikada do sada nije iznevjerila.

 Marko i ja smo se upoznali na jednom tulumu dok smo studirali. Odmah mi se svidio i tako smo postali jako dobri prijatelji. Nedugo potom on je dobio poziv da nastavi studiranje u Londonu koji je prihvatio. Iako se nismo često viđali, u početku smo se gotovo svakodnevno čuli preko skype-a. Međutim kako su nam se obveze povećavale, tako je i kontakt među nama oslabio. Ipak nikada nije prošla godina da si nismo čestitali rođendan i ostale blagdane. Bilo mi je tako drago da ga opet vidim.

"To je uistinu složen slučaj, ali mislim da je sreća na našoj strani. Prema onom što si mi ispričao Stjepanova žena se već u samom početku koristila prljavim trikovima, što nam ide u prilog. Trebam naći tu sutkinju koja je vodila slučaj za skrbništvo kao i odvjetnika. Tada ćemo već biti na pola puta do pobjede."

"Znači prihvaćaš slučaj?"-upitao sam ga.

"Naravno, zar si mislio da ću te ostaviti na milost i nemilost nekom nesposobnjakoviću?"-kroz šalu je upitao.

"Hvala ti, nemaš pojma koliko mi to znači."

"Ne zahvaljuj, tome prijatelji služe. Da su tu jedni za druge kada su najviše potrebni."

Zagrlio sam i počeo pričati o svemu što se dogodilo prije Stjepanovog dolaska. Također smo se prisjećali studentskih dana i smijali raznim dogodovštinama. Saznao sam i da je Marko sretno zaljubljen, te da uskoro planira zaprositi Emili. Nakon još malo čavrljanja, pozdravili smo se i ja sam krenuo nazad u bolnicu. Kada sam ušao u sobu, unutra je bila medicinska sestra.

"Ima li promjena?"-upitao sam. Na što je ona odgovorila da je i dalje sve isto. Tada sam primijetio da je na krevetu do Stjepana sada ležala mlada djevojka.

"Gdje je gospodin koji je tu ležao?"-pokazao sam na taj krevet.

"Premjestili smo ga na drugi odjel, sada je tu mlada gospođica Ana."-odgovorila je sestra.

Pogledao sam djevojku i pitao se što se dogodilo toj mladoj djevojci. Po izgledu bih rekao da je imala maksimalno 15-16 godina.

"Zašto je tu?"-upitao sam znatiželjno.

"Predozirala se tabletama, doktor ju je jedva spasio."-odgovorila je sestra i otišla, a ja sam ostao u šoku. Koji bi bio razlog da si tako mlada osoba pokuša oduzeti život? Tek ga je počela živjeti. Odlučio sam da ako mi se pruži ikako prilika, budem porazgovarao s njom kako bih joj objasnio da je život previše dragocjen da ga se tako olako odbaci.

Sjeo sam na stolicu i uzeo neke novine. Počeo sam čitati, ali su mi se uskoro slova počela mutiti i prije nego što sam shvatio, savladao me san.

**************************************************

Evo još jedno poglavlje :D Uživajte :*