Ne sjećam se kako ni kada sam zaspao , no odjednom sam osjetio kako me netko budi. Zbunjeno sam protrljao oči, pokušavajući shvatiti zašto spavam na klupi i gdje se uopće nalazim. Tada sam se ponovno sjetio svega i naglo ustao. "Stjepan, gdje je? Kako je?"-uznemireno sam ispitivao Tanju koja me je pokušavala bezuspješno smiriti.
"Polako Matej, Stjepan je još na operaciji. Nema nikakvih novosti."-rekla je vidno umorna.
Dok sam ja bezbrižno spavao, ona je dežurala, ne sklopivši pritom oči ni na trenutak. Opet sam se postidio sam sebe.
"Zašto si me pustila da zaspim? Trebala si me probuditi, a ne pustiti da bezbrižno spavam dok se Stjepan bori za život u operacijskoj sali."
"Matej.."-rekla je i stavila ruku na moje rame, no ja sam se samo okrenuo i maknuo njenu ruku.
"Nemoj Tanja, molim te nemoj. Uvijek tražiš neka opravdanja za moje postupke. Uvijek me prikazuješ boljim nego kakav uistinu jesam. Prestani se zavaravati i otvori oči napokon kako bi uvidjela moje pravo ja. " Nakon mojih riječi je prišla i položila svoj dlan na moje lice.
"Matej, zar ti zbilja misliš da ja ne poznajem sve tvoje strane? Da si u ovih više od 20 godina poznanstva uspio ijednu svoju manu sakriti od mene? Varaš se, gadno se varaš. Poznajem te bolje nego što ti sam sebe poznaješ."
"Ako je tako, zašto si onda još uvijek uz mene? Zašto me već jednom ne ostaviš. Ne shvaćam Tanja."-odgovorio sam joj zbunjeno.
"Možda jednom shvatiš. Možda jednog dana."-odgovorila je zamišljeno. Baš kada sam je htio pitati što je s time mislila, dolazila je medicinska sestra. Prije nego što je išta rekla, samo sam u sebi molio Boga da je Stjepan živ.
"Vi ste obitelj gospodina Petrušića?" Kimnuo sam nijemo glavom i čekao da čujem novosti o Stjepanu. Medicinska sestra je nastavila dalje govoriti.
"Gospodin Petrušić je pretrpio teške ozljede. Kada ga je udario auto, pad je uzrokovao unutarnje krvarenje, kao i napuknuće rebra. Također mu je slomljena noga. Morali su ga hitno operirati jer je bio u životnoj opasnosti."
"Dobro, dobro, zanima me kako je sad? Da li je živ?"-teškom mukom sam izrekao zadnju rečenicu. Nisam mogao zamisliti da bi Bog lišio svijeta nekoga kao što je Stjepan.
"Unutarnje krvarenje mu je zaustavljeno, no pao je u komu. Više će vam kroz par minuta reći doktor koji ga je operirao."-rekla je i otišla, a ja sam samo nepomično ostao stajati. Iako sam osjetio Tanju kako mi je čvrsto stisnula ruku, ja sam bio u transu. Pokušavao sam još probaviti riječi koje nam je medicinska sestra rekla. Stjepan je u komi. Možda se nikad neće probuditi. Suze su mi počele teći iz očiju, no za razliku od bilo kojeg drugog puta, ovaj puta ih nisam imao namjeru zaustavljati. Pustio sam ih da teku, pokušavajući njima isprati svoju dušu i krivnju koju sam i dalje osjećao.
"Matej, stiže doktor"-rekla je Tanja i dalje me čvrsto stiščući za ruku. To me je vratilo bar djelomično iz transa. Iako sam se trudio slušati što doktor govori, uspio sam uloviti samo par riječi.
"On je... koma....životna opasnost... ne znam... probuditi...možemo....čekati.."
Okrenuo sam se i sada sam i u Tanjinim očima prepoznao strah. Čvrsto sam je zagrlio i nisam ništa govorio.
"On će biti dobro, znaš to?"-šapnula mi je u uho, na što sam ja samo tiho prozborio da znam, pokušavajući uvjeriti sebe da je to zbilja istina.
********************************************
Evo još jedno poglavlje. Komentirajte, glasajte. Želim čuti vaše mišljenje o ovoj priči. Meni je Stjepan jako prirastao srcu, kao i Matej i Tanja i baš sam bila tužna dok sam ovo pisala. Nadam se da sam bar malo emocija uspjela prenijeti kako bi ovo poglavlje djelovalo što stvarnije.
Voli vas sve vaša S. (Sandra) :*
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
General FictionIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
